OBIČAJI: Kosidba

objavljeno u: Običaji, Vijesti | 0

Ovih dana možemo vidjeti one rijetke koji se još bave stočarstvom kako kose livade, kupe, balaju sijeno i pregone ga u ”pojete” da bi preko zime kada se više ne bude moglo u ispašu mogli prehraniti ”blago”. Zahvaljujući traktorima i ostaloj modernoj tehnologiji danas gotovo da jedan čovjek može posao sa sijenom sam obaviti. Nekada to nije bilo tako. Samo za kosidbu ponekad je ovisno o površini livade bilo potrebno i do deset kosaca, a proces kosidbe trajao bi od sv Ante pa sve do Gospojine (veći dio ljeta).


Kosci iz našega kraja (foto: Selo Miši)

U našim krajevima jedan od najtežih, najzhtjevnijih i usudili bismo se reći najvažnijih poslova bila je kosidba koju su isključivo obavljali muškarci.

Oprema kosaca

Svaki kosac je morao imati opremu koja se sastojala od:

Kosa – Sastoji se od kosišta i kose. Kosa je čelični dio kojega su izrađivali majstori kovači od čelika. Kosa bi obično sadržavala ugraviran potpis ili znak majstora koji ju je izradio. U našem kraju najviše su se koristile kose majstora iz Mrkonjić Grada, točnije iz sela Majdena u kojem su uglavnom prije rata obitavali Hrvati. Drugi drveni dio kose-kosište uglavnom se izrađivao u kućnoj radinosti. Obično se po selima znalo tko je dobar majstor koji zna izraditi kvalitetno kosište.
Vodijer – Vodijer je od drveta izrađena posuda duguljastog oblika u kojoj su se utopljeni u vodu nosili brus i mazalica. Vodijer bi se obično kaišom od prirodne kože pričvrstio oko pasa ili uz nogu kako bi koscu uvijek bio na dohvat ruke. Obično nisu bili ukrašeni no ponekad bi oni koji su znali rezbariti na vodijeru izradili lijepe ukrase i natpise.
Brus – Bez obzira što se kosa izrađivala od čelika vrlo brzo bi se istupila. Oštrila bi se pomoću kamenih bruseva koji su bili dosta skupi. Stariji ljudi pričaju kako je dobar brus postizao cijenu dva janjeta ili ponekad čak vrijednost konja. Posebno su bili cijenjeni brusevi iz Italije.
Mazalica – Kosu je trebalo kvasiti i to se radilo mazalicom koja je u stvari drvena ili metalna šipka na kojoj se na vrhu nalazila pričvršćena krpica.
Čekić (klepac) i babica – Prije kosidbe kosu je trebalo ”poklepati”. Čekić-klepac posebnog izgleda upravo je tome služio. Po selima se znalo tko je dobar ”klepac”. Postolje na koje se prilikom klepanja prislanja kosa zove se babica.


Kosa – autentični izgled

Kako bi se bližio sv. Ante lagano bi se započelo sa pripremom za kosidbu. Priprema je uključivala klepanje kose te sabiranje kosaca. Malo koja kuća je bila u stanju posao kosidbe sama obaviti tako da se u pomoć zvalo susjede, prijatelje, rodbinu… Naravno, pruženu pomoć susjedima bi trebalo uzvratiti kada bi njima zatrebala pomoć u kosidbi ili nekom drugom poslu. Nerijetko su domaćini zbog nedostatka kosaca ( kada su naši ljudi počeli odlaziti na privremeni rad u inozemstvo ) bili primorani plaćati kosce iz Jajca, Rame, Šipova… koji su upravo zbog sezone kosidbe dolazili u naše krajeve. Domaćin koji bi angažirao ”kosce plaćenike” osim što bi ih morao platiti morao bi također osigurati hranu te prenoćište jer je kosidba trajala više dana.


Brus kojim se oštrila kosa

U ranu zoru, prije izlaska sunca kosci bi se polako uputili prema livadi. Poklepali bi kose te se dogovorili tko će biti kosibaša tj. predvodnik kosaca. Domaćin bi pri tome imao odlučujuću riječ. Kosibaša ne bi mogao biti svatko i obično bi to bio najbolji kosac koji ima najširi otkos, koji travu najniže kosi i koji to radi dosta brzo. Svi ostali kosci morali su slijediti predvodnika. Predvodnik bi također određivao kada je vrijeme za predah. Kosci, neoženjeni momci, da bi se dokazali pred curama nastojali su pratiti i prestići predvodnika kosaca čime bi osigurali njihovu pažnju.


Vodijer

Cijeli dan dok se kosi kosci bi ”pivali” stare narodne pjesme, gangu, galamili bi, šalili se, zadirkivali jedni druge…

Zadaća žena i djevojaka bila bi da koscima donose vodu, hranu i ponekad rakiju. Sa rakijom se trebalo biti posebno oprezan jer se znalo dogoditi da se pojedini kosci opiju i ostatak dana prespavaju u hladovini obližnjeg grmlja. Budući da su kosci prilikom košnje trošili golemu količinu energije morali su se dobro hraniti. Domaćini pri tome nisu škrtarili. Za kosidbu domaćice bi pripremile najbolju hranu: pečenu janjetinu, pite, ušćipke, gurabije… Oni koji su bolje kosili imali su pravo da prvi biraju najbolje komade pečenja i ostale hrane.
Kada bi kosidba bila završena svaki dobar domaćin pozvao bi kosce u kuću na večeru gdje bi se jelo, pilo, pivalo, šalilo dugo u noć…

Već sutradan išlo bi se kositi nekom drugom domaćinu… i tako sve do Gospojine…


Umjerenoo ukrašena držalica kose

 

Podijelite ovu vijest:

Facebook komentari

comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *