Istočno od Srđevića nalazi se selo Podhum. Iznad sela je najviši dio Tribnja sa Nuhbegovića glavicom, a zatim je brdoviti teren prokinut dubokim klancem potoka Mandeka, koji ovdje izbija na ravnicu i gubi se nekoliko kilometara dalje u ponorima kod Vržerala. Prema predaji koju donosi Kačić-Miošić, knez Bergeljić, mađarskog porijekla, pobjegao je 1235. ili 1241. godine iz Osijeka pred tatarskim hordama i našao sigurno utočište u Bosni. Došavši u Livanjsko polje, iznad današnjeg Podhuma, na brdu Tribnju (Tribaustcza), sagradio je grad Hum po kome je selo dobilo ime.

…otiđoše k polju Livanskomu slavu dati banu bosanskomu.
Tu planina visoka bijaše, Tribanštica imenom se zvaše.
Na njoj oni selo naseliše, od Tatara kada pobigoše; sagradiše grad glasoviti, na planini puno stanoviti.
Ungarsko mu ime postavile Hum bijeli, kad ga sagradiše; posli njemu Pothum ime biše,
od Bošnjaka tako se zoviše.

Moguće daje grad građen materijalom sa obližnje Nuhbegovića gradine, ispod koje stoji jedna kamena gromila. Bez obzira ko je stvarno utvrđenje sagradio, ono je na Tribnju postojalo 1469. godine kada se izvještava da je u turskim rukama. I u prvom turskom popisu stanovništva ovog kraja spominje se selo Podhum, što bi značilo daje nekakvo naselje već postojalo na mjestu sadašnjeg sela. Naselje je stabilno, jer i u kasnijim popisima Kliskog sandžaka Podhum se redovno javlja. O sudbini tvrđave Hum kasnije nema nikakvih podataka, pa se i ne zna da li je i koliko dugo funkcionirala kao obrambena tačka. Godine 1711. selo je bilo timar spahije Husejna vrijedan 6.000 akča.

Župa Podhum

Nađeno je više gromila. Na lokalitetu Selimovac ima dosta stećaka. Dosta zemljišta u Podhumu imali su begovi Idrizbegovići sa Kupresa i Travnika. Idrizbegovići su svoju kuću prodali Krolama.Podhum ima dva muslimanska harema. Jedan je preko puta katoličkog groblja, iz čega se da zaključiti da su oba, i katoličko i muslimansko, relativno mlađa groblja. Mnogo je starije muslimansko groblje ispod zapadne strane Podhuma. Katoličko groblje ima neobičan naziv: Bandavrlj, a u Maticama se često nalazi Bandevrlj, Benavrlj i Novo groblje.us Drugo, starije katoličko groblje je na Selimovcu. Na lokalitetu Kraljevo gumno nalazi se gomila razbacanog kamena koja se zove Mali grad. U selu su pronađene kamene sjekirice i klinovi koji su vjerojatno ostali od nekog zasutog neolitskog naselja. Na lokalitetima Mašet i Selimovac su nekropole stećaka, jedna sa 50, a druga sa 56 stećaka. Od ovih posljednjih, dva stećka su u katoličkom groblju. Kroz selo protiče potok Mandak, ali selo ima više vrela i bunara. Nekada je na njemu bilo više starih mlinova. Ispred Ćurića kuća je Ćurića vrilo. Postoje 4 javna bunara: Bostan, Stari Omazića bunar, Novi Omazića bunar i Selimovac. Bostan, dubok oko 6 m, nalazi se pod Megdanom. Stari Omazića bunar je dubok oko 7 m i ljeti presušuje, dok Novi Omazića bunar ne presušuje.
Selimovac je dubok oko 7 metara. Više sela je izgrađeno i jezero Mandak, koje služi kao veliki rezervoar vode. Toponimi na području Podhuma su: Andrijevica, Glavica, Bajrak, Bandavrlj, Bašlivoda, Begluci, Begluk, Bila greda, Bililo, Bostan, Broćnjak, Bulića brig, Bunarić, Čekarovac, Čekaruše, Ćorin grob, Duge njive, Glavica, Gradina, Greblje, Gromila, Hodžina njiva, Kitica, Klačnik, Klanac, Klašnik vrilo, Ključuša, Kordinovac, Kovačuša, Kraljevo gumno, Krč, Lanište, Lelekovac, Liska, Lučnjak, Luke, Mali grad, Malo blato, Mandek, Mašet, Mećet, Mehića dolac, Novo groblje, Nuhbegovića gradina, Ograda, Omazića bunar, Ošljara, Paćuša, Pahtčak, Podošljare, Površje, Prilivoda, Rivine, Ruda glavica, Selimovac, Sveti ivo, Šimunićeva glavica, Šip, Tavnica, Tintuša, Torić, Tribanj, Ubovine, Val, Vodoskočija, Vrbovine, Žuglje. Petrić je konstatirao da kod muslimanskog stanovništva u Podhumu nije sačuvana tradicija o porijeklu.”9 Sigurno je da njegovo ispitivanje bilo u mnogim slučajevima manjkavo zbog pogrešne pretpostavke da su svi rodovi porijeklom van Livna, te da imaju takvu tradiciju. Naravno da starosjedilačko stanovništvo i ne može imati jednaku tradiciju o porijeklu kao stanovništvo kome je u kolektivnom sjećanju još uvijek relativno nedavno doseljavanje. Bez obzira na ovu sistemsku grešku u ispitivanju, i sam način odabira ispitanika može dovesti do pogrešnih zaključaka.
Takav je slučaj sa Podhumom. U selu žive slijedeći bošnjački rodovi: BULIĆI – kako su u susjednim Vržeralima i Podgradini i Hrvati Bulići, pretpostavljalo se da su istog porijekla. Podhumski Bulići nose porodičnu tradiciju da su vrlo star rod na području Buškog blata, te da njihovi preci, srednjovjekovni gospodari grada Huma, počivaju pod mašetima u Ćurićima (Rika). Na istočnoj strani Buškog blata, na Barama, u selu Prisoju postoje mašeti koje narod naziva Bulića groblje. U Prisoju sada nema Bulića, no nekada je selo bilo jako naseljeno muslimanskim stanovništvo. Brojnost Bulića u Podhumu po austrougarskoj okupaciji svjedoči da su stariji rod. Tada je bilo 9 Bulića kuća u Podhumu. Dosta Bulića je iselilo van livanjskog kraja, pa je 1930. godine ovaj rod pao na 7 kuća. U njihovom vlasništvu bilo je kmetsko selište Padro; MALIĆI – ovaj je rod jedna grana podhumskih Žunića. Omer, Suljo i Huso, sinovi Malika-Male Žunića, nose ovo prezime po smrti oca sredinom XIX stoljeća.
Jedno vrijeme zvali su se i Malići- Žunići; MEHIĆI – i Mehići su jedna od grana podhumskih Žunića. Današnji Mehići su potomci Smaje i Huse, sinova Mehe Žunića; NUHBEGOVIĆI – korijene Nuhbegovića možemo naći još krajem XVI st. Nuh-beg Repovac je praunuk Hudaverdi Bosna Mehmed-bega, jednog od najkrupnijih bosansko-hercegovačkih feudalaca u XVI stoljeću, no tek pojednom njegovom potomku iz XIX st. prozvaće se ova grana Nuhbegovićima. Mehmed-beg ili Gulami Šahi, kako se još naziva u dokumentima, imao je 1592. godine zeamet u vrijednosti od 88.596 akči, što predstavlja najveći iznos dosad poznatih zeameta u Bosni. Ovakva veličina zeameta pokazuje da je važnost Mehmed-bega u bosanskoj timarsko-spahijskoj organizaciji bila golema.
Učestvovao je u svim važnijim događajima i vojnim pohodima na granicama Bosne i susjednim zemljama. U ovom zeametu zemljišta u Kliskom sandžaku su iznosila 59.698 akči, od čega najviše u Rami i Neretvi, a drugi dio u Bosanskom sandžaku, poglavito oko Jajca. U Kliskom sandžaku zastupljena su i zemljišta u Ključu, Janji, Sanici, Sinju i Cetini, te u Gospiću, Podbandiću i Perušiću u Lici. Tu su i dva zemljišta u nahiji Hlivno, u livi Krka (?), u selu Potočanima. Hudaverdi Mehmed-beg je imao četiri sina: Ahmeda, Mustafu, Husejna i Muhameda. Otac im je umro prije 1604. godine, a Ahmed-beg, Mustafa-beg i Husejn-beg su u Sumarnom defteru iz te godine upisani kao zaimi u čijim se zeametima sadržani i dijelovi zeameta njihovog umrlog oca. I oni će imati velike zeamete. Najstariji Husejn-beg je 1604. godine već imao zemljišta vrijedna 70.000 akči, a Muhamed-beg 60.000. Od četiri Mehmed-begova sina razgranale su se mnoge porodice: Ajanovići, Avdibegovići, Dautbegovići, Ferhatbegovići, Alibegovići, Hasanbegovići, Hašimbegovići, Husejbegovići, Jusufbegovići i Repovci. Ovi posljednji su potomci drugog Mehmed-begovog sina Muhamed-bega.

Njihovo jezgro je planinsko selo Repovci iznad Konjica, nekadašnje Podlisje pod planinom Lisinom. Tu je i nastala velika kula Hudave Mehmed-begova koja je bila u zajedničkom vlasništvu Hudaverdijevih unuka Kasim-bega i Džafer-bega. Džafer-begov sin Nuh-beg bio je oženjen Livanjkom Ajšom Atlagić. Nuhbegovići su jedna grana Repovaca. Bilo ih je u Tuhobiću kod Konjica, a u livanjskom kraju živjeli su u Podhumu, Golinjevu i Žabljaku. Majka Ali-bega, posljednjeg Atlagića, bila je od Nuhbegovića iz Golinjeva. Svi su livanjski Nuhbegovići potomci Hasan-bega i njegovih sinova Smail-bega, Jusuf-bega i Mahmut-bega. Dosta je Nuhbegovića odselilo po austrougarskoj okupaciji u Tursku i u druge dijelove Bosne, posebno Tuzlu; OMERAGIĆI – kažu da su porijeklom iz Crne Gore. Omeragići su živjeli i u Vidimlijama na Glamočkom polju, no nije poznato da li su u srodstvu sa podhumskim. Neki su preselili u Grboreze; ŽUNIĆI -pamte još uvijek svoje staro prezime Arapović koje su imali kada su se, početkom XVII stoljeća, pred mletačkim navalama povukli u Bosnu. Kako sami kažu praotac im je Alija Zadvarac , koji se, bježeći pred Mlečanima, nastanio u Jabuku kod Trilja, a kasnije se doselio u Podhum, kad u njemu još nije bilo muslimana. U Imotskom su zaista nekada živjeli Arapovići. Godine 1723. spominje se se Mustafa Prošić iz Podhuma.

Prezimena u Podhumu

  • BABICI – iz Voštana u Dalmaciji;
  • BADROVI – preselili iz Vržerala;
  • ĆURIĆI – preselili iz Korita. Neka stara kuća Ćurića na Buškom blatu imala je svoju zemlju. Poslije je postala vlasništvo Nuhbegovića, a da je Curici nisu ni poklonili, a niti su izumrli128;
  • ČEKE – preselili iz Srđevića;
  • ERANOVIĆI -ranije Krolo. Doselili iz Dalmacije;
  • KATAVICI – 1741. godine u Prologu;
  • KROLE -1741. godine u Mišima. Doselili iz Kamenskog u Dalmaciji;
  • MARKIĆI – u Voštanima (Dalmacija) zvali se Džonlić;
  • MIHALJEVIĆI – 1815. godine su u Podhumu;
  • MILOLOŽE – iz Voštana u Dalmacij.
    U Podhumu su 1815. godine;
  • OMAZIĆI – iz Rožnjače kod Vinice;
  • PADRE,
  • PAVICI – iz Tijarice u Dalmaciji;
  • PERKOVIĆI – iz Mijakova polja;
  • PROPADALE – u Podhumu su 1815. godine;
  • ROGULIĆI – iz Voštana u Dalmaciji;
  • SABLIĆI – iz Tijarice u Dalmaciji;
  • SOLIĆI (ranije Pandža) – Godine 1741. su u Mišima; SUČIĆI – doselili iz Livna;
  • ŠIMUNCI – zvali se Ljubas. Porijeklom su iz Roškog Polja;
  • VELIĆI – 1815. godine su u Podhumu, a porijeklom su iz Bosne

 

Ostala prezimena možete naći u tekstu iznad.

Izvor: Stoljeća moga kraja: Povijest livanjske župe Podhum, Tomislav Perković

 

Facebook komentari

comments