U cijeloj je našoj župi, a i mnogo šire, posebno obilježeno vrijeme došašća (adventa, vrijeme iščekivanja najdražeg našega blagdana, Božića. Tih se dana u zraku osjeća drugačije posebno raspoloženje. Nekako je sve veselije, zadovoljnije. Mnogo toga se mijenja. Uglavnom nabolje. Neće se pogriješiti ako se ustvrdi da je ˝Božić najtajanstvenija, najveća i najprivlačnija narodna svetkovina. Vrijeme toplog, nježnog, pobožnog, obiteljskog veselja˝.
Predbožićno vrijeme u našoj župi, kao i drugdje, započinje prvom nedjeljom došašća ili adventa. To je vrijeme kada se na poseban način ˝svaka kuća˝, svaki čovjek priprema za Božić. Župljani se tada okupljaju, dolaze na stara ognjišta – u rodni kraj, da proslave ˝rođendan Sina Božjega˝. Obavljaju se posljednje pripreme – fizičke i duhovne – božićna ispovijed jer ˝triba porođenje Isusovo dočekati čista srca i čiste duše˝. Za to se ima prilike na ranim, advenskim misama ˝zornicama˝ koje su ne tako davno bile veoma dobro posjećene.
Za tri zadnje nedjelje došašća postoje i posebni narodni nazivi: ˝Prvo čelo Božića˝, ˝Materice˝ i ˝Očići˝. Svaki naziv posebno je obilježen. Na Prvo čelo Božića – sv. Barbara 4.XII. – sije se u posudu žito, redovito ˝šenica˝, u koju se kasnije – na Badnji dan – stavlja ˝trojstvo˝, tri božićne svijeće. Posebna se pozornost poklanja ovom pšeničnom ˝sudiću˝. Njeguje se da ne požuti, ali i da pruži svježu zelenkastu boju. Za to se izdvoji dvadesetak dana. Na sam Badnji dan, nakon što je fino i gusto iznikla ( ˝proklijala˝ ), pšenica se podrezuje i konačno ˝obavija˝trobojnicom. Tada se stavlja ˝trojstvo˝ i: sve je spremno!
Kuća i ˝okokuće˝ mora na Božić biti uredna, zato se prije dobro očisti, okreči, pod oriba i užuti, tako da iz svakog izbija čistoća. Druga nedjelja pred Božić – tzv. ˝Materice˝ – vrijeme je kada su ne tako davno djeca ˝višala˝ majku, a na prvu nedjelju pred Božić na tzv. ˝Očiće˝ isto činila i sa ocem. Otkupljivali su se hranom, pićem a nerijetko i novcem.
Za Božić se pripravlja gotovo cijele godine, a posljednje se pripreme vrše 21.XII. (sv. Toma). To je dan kada se svi ukućani skupljaju bez obzira gdje se do tada nalazili.
U srijedu, prije Badnjaka (tjedni sajam u Livnu, tzv. pazarni dan) ili na sam Badnjak (Badnji dan) starješina kuće kupi sve što kući treba. Bakalara, smokava, jabuka i ˝trojstvo˝ (tri božićne svijeće). Danas se one kupuju u crkvi. Poslije podne starješina peče ˝zaoblicu˝ (ovcu jalovicu ili odojče na ražnju) ili ˝veselicu˝. ˝Zaoblica˝, odnosno ˝veselica˝ se kolje ˝da blago ne krepaje˝. U Mišima ˝veselicu˝ kolju na kućnom pragu ili na Badnjacima dok su još pred kućom. Od ˝veselice˝ se ostavlja za ˝mlado lito˝ plećka i trtica.
Na Badnji se dan preko dana strogo posti, a navečer gotovo sve kuće prave istu večeru. Suhi kruh se prelijeva toplom vodom, s nešto bijelog luka i ulja, tzv. ˝popara˝ i bakalar s krumpirima. Navečer, oko ˝Zdravomarije˝ skupe se svi ukućani, starješina predmoli Anđeo Gospodnji, donese slamu te govori ˝Virovanje˝ sa svim ukućanima – posipa slamu po cijeloj kući ˝sidetijoj˝ (gdje se običavalo sjediti) i oko ognjišta tako da sav prostor bude pokriven desetak centimetara debelim slojem slame. Nekada je ostajala do Nove godine, a sada se vrlo rijetko ˝stere˝ – uklanja već na Mladence (28. XII). Nakon toga starješina uzme blagoslovljenu vodu i poškropi svu kuću i okolo kuće, tj. sve prostorije u kući, štale (za ovce, konje, goveda itd.) izvana te iznutra, neprestano moleći Vjerovanje.
Vrativši se u kuću, zatiče svu obitelj oko ognjišta na slami; stariji sjede na stolcima (ne na stolicama!), a djeca na slami na podu. Sada starješina ustaje te ide po badnjake, koji su već pripravljeni i prislonjeni uz kuću. Unosi ih jedan po jedan govoreći: ˝Dobro nam došla Badnja večer i porođenje Isusovo!˝ Svi mu odgovore ˝I s tobom zajedno!˝
Potom ih stavlja na ognjište, na vatru, ali tako da križić okrene prema sebi. Badnjaci se naslone na ˝priklad˝ (povišena željezna poluga, na koju se naslanjaju drva, da vatra može bolje gorjeti), tako da se najveći stavi na desnu, srednji na lijevu, a najmanji u sredinu. Sada započinje zajednička molitva ili ˝bogomolja˝, koja traje najmanje pola sata, a negdje potraje i preko sat vremena (Podgradina).
Po svršetku molitve iznosi se ˝sofra˝ ili ˝sinija˝ (okrugli, do 30 cm visoki stol) na koju se stavlja božićna pšenica sa trojstvom u njoj, a do trojstva božićni kruh (pogača ili somun, koji je maja – domaćica išarla otiscima članaka od šake ili male rakijske čašice) te večera (˝popara˝ ili bakalar). Obitelj posjeda oko ˝sofre˝ po starosti i to od najstarijega nadesno uokrug, a ako ima mnogo čeljadi, onda još djeca imaju posebnu sofru. Starješina zatim pali ˝sviće˝ – trojstvo – moleći pri tome Vjerovanje, te Očenaš i Zdravo Mariju. Potom uzima drvenu plosku, nalijeva u bukaru ili u malu čašicu, te nazdravlja svima rječima: ˝Živili! Dobro nam došla Badnja večer˝. Svi mu odgovore: ˝I s tobom zajedno˝. Sada se pristupi večeri – objedu. Nakon večere redovito se mole tri Očenaša i zahvala Bogu na darovima, a onda uz Vjerovanje starješina gasi trojstvo korom suhoga kruha, umočenu u crno vino. Nakon svega, sve se sklanja na svoje mjesto, a stariji se razgovaraju oko vatre, ili ˝iđu čestitat˝ Badnju večer međusobno prijateljima i ˝komšijama˝.
I tako se pričeka ponoćka, sveta misa, na koju idu redovito svi osim maje – domaćice i nemoćnih. Idući u crkvu nose se fenjeri, ponegdje se zapjeva i puca što se osobito naglasi i nastavi poslije mise. Nekada su slavljene čak tri mise, danas pak samo jedna, ali koja nerijetko traje i dva sata. Običaj je bio da se poslije ponoćke svi znanci, pa i oni koji su bili ˝žestoko˝ zavađeni, izmire i jedan drugome čestitaju. Isto tako kod kuće članovi obitelji među se. Nakon ponoćke, kada dolaze misari u kuću, svaki pozdravlja s: ˝Faljen Isus i Marija! Sritan Božić i sveto porođenje Isusovo! ˝, a ukućani odgovore: ˝I s tobom zajedno!˝.
Kada su se svi iskupili, ako je netko gladan malo ruča (doručkuje), a ako nije, ljudi se razilaze da podmire blago, koje uz Božić mora imati pune jasle. U kući je uvijek pripravno piće i meza za čestitare i goste koji ˝samo što nisu došli˝.
I tako na Božić, 25.XII, te ˝Stipendan˝ 26.XII, odnosno ˝Ivandan˝ 27.XII, uslijedi pohod kuća. Uz pjesmu, šalu i veselje ide se od kuće do kuće. Nosi se i odnosi radost i punina srca i duše.
Izvor: Stoljeća moga kraja – povijest livanjske župe Podhum.
Autor: Tomislav Perković, Livno 1997. godine
Tekst prepisao: Kristijan Pervan
Odgovori