U nastavku pročitajte kako naše običaje čestitanja Božića koji su se zadržali po našim selima vidi Mate Rimac hrvatski inovator, poduzetnik te osnivač i direktor tvrtki Rimac Automobili i Greyp Bikes. Mate je inače porijeklom iz Livna iz sela Donji Rujani. Njegovo viđenje prenosimo u cijelosti…
Kao i skoro svakog Božića sam u najljepšem selu na svijetu gdje imamo jednu vrlo lijepu i zanimljivu tradiciju.
Nakon božićnog doručka se muški dio obitelji skupi i kreće u obilazak sela – u užinare. Krećemo sa Rimčevom Gredom (odmah ispod Dinare) i onda u ostatak sela. Pod Rimčevom Gredom nam se pridružuju Rimci iz daljnje rodbine pa zajedno idemo do Gvozdena, Šukera, Lukača… Obiđemo gotovo sve kuće u kojima još netko stanuje – bilo privremeno (za vrijeme blagdana) ili stalno, što je postalo vrlo rijetko.
Krećemo oko 10 ujutro, u svakoj kući čestitamo, popričamo, bacimo koji ‘fazon’, popijemo jednu kratku, zamezimo, tu i tamo zapjevamo i idemo dalje. 40-ak kuća kasnije, oko 9 navečer, smo obišli cijelo selo.
U kućama nas dočikaju žene, bake, dede, djeca ali i muškarci ako još nisu krenuli sa svojim ekipama u obilazak. Svi se potrude prirediti lijep doček i biti pravi domaćini, što je ovdje tradicija. U bogatijim kućama nas obavezno čeka pršut, sir, ‘pečenje’, francuska, kruh i desetak raznih vrsta kolača. Naravno, sve domaće – od mesa do kolača. Siromašni vjerojatno “otkidaju od usta” da ugoste užinare pa nas i u najsiromašnijoj kućici bake dočekaju sa bar 10 vrsta pića. Jedno je sigurno – domaćih rakija uvijek ima.
Kako godine idu se u svakoj kući zadržavamo nešto duže – jer je svake godine bar jedna kuća manje za obići i jedna napuštena više pokraj koje prođemo. U mnogim kućama nas dočeka jedna usamljena stara baka, kojoj je veselo društvo dobro došla zamjena za uobičajenu rutinu i prazno selo. Ispred kuća u kojima još ima života obično stoji njemački auto sa njemačkim ili švicarskim tablicama koji su ovdje, kao i moja obitelj, nekih 3 tjedna godišnje. Egzistenciju za obitelj je ovdje vrlo teško ili nemoguće osigurati pa doslovno svaka obitelj ima više članova van granica nego unutar. Moja generacija se također razbježala u njemačku i druge europske zemlje u posljednjim godinama, pridružujući se prethodnim generacijama i tako zatvarajući krug od mladih koji odlaze vani, rade i vraćaju se u mirovinu te na taj način financiraju dobar dio onih koji su ostali.
Ja sam osobno možda pomalo čudna biljka u ovoj cijeloj priči. Često me štrecne kad čujem ultra-desničarske stavove ili vidim relikvije nekih prošlih vremena po kućama i rastužim se kad vidim da je to ovdje cjenjeno. Nemam baš energije ulaziti u rasprave oko toga – mislim da su ti stavovi jednostavno previše duboko usađeni i dio osobne identifikacije da bi se tome moglo argumentirano raspravljati. Mnoge još bole ratne rane ili su jednostavno zaluđeni sa ‘komunjarama’, partizanima i drugima koji su krivi za sve ono loše. Ali tko sam ja da se tome protivim ili im sudim.
Također se čude zašto ne jedem pršut ili hladnu mesinu koja stoji na stolu u svakoj kući. Kad kažem da ne jedem meso me gledaju kao vanzemaljca. Bog je stvorio životinje da ih mi jedemo. Čemu dalje razmišljati?
Ova ultra-tradicionalna sredina se vrti oko vjere i vjerskih običaja dok se imena svetaca ispaljuju kao iz mitraljeza u sklopu vrlo maštovitih psovki koje bi bilo teško prevesti na neki strani jezik. Imam osjećaj da je vjera toliko važna ‘jer se to tako uvijek radilo’ i sve ide nekom inercijom, dok se malo ljudi stvarno pozabavilo tim pitanjima i razmislilo vlastitom glavom. Da, u taj dio se također ne uklapam ali ga poštujem.
Uz sve to što mi smeta i dalje jako volim svoj rodni kraj i ljude na ovim prostorima. Urednost i ljepota naših sela je nešto što nikad nisam vidio u Hrvatskoj. Ne mogu niti zamisliti kako je to izgledalo u doba kad je ovdje vrvilo od života, kad je svaka kuća bila puna, kad je svaka obitelj obrađivala svoj komadić ogromnog Livanjskog Polja i uzgajala vlastitu stoku. Ante Švrćin Rimac živi za dan kada ćemo moći izdvojiti jedan proizvodni pogon i smjestiti ga ovdje. Mislim da bi se kvaliteta života obitelji koje bi radile u pogonu na takvoj lokaciji teško mogla nadmašiti bilo gdje na svijetu a sa boljim materijalnim stanjem bi se sigurno smanjile i frustracije i odmakao fokus na druge stvari što bi donijelo pozitivne promjene mind-seta. Svakako bi bilo vrlo zanimljivo ponovno oživjeti ovaj kraj. Nadam se da ću to jednog dana moći pokušati i da neće biti kasno.
Izvor: Mate Rimac (Facebook)
Odgovori