Sela su danas pomalo zapostavljena i po mnogima nevrijedna, ali mi koji smo na selu rođeni i odrasli vjerujemo kako su sela nesto dragocijeno sto treba sacuvati u ovom vremenu globalizacije. Poznati ruski knjizevik Dostojevski osobito je cijenio seljake i proucavao ih, ali su oni za njega ostali nedokucivi i neshvatljivi. Ljudi sa sela imaju svoja pravila, rituale koji se nesmiju krsiti. Onaj tko ih prekrsi, ma koliko to bilo nevazno, biti ce ogovaran ili izopcen. Mozda zvuci grubo ali nije tako strasno jer ce jedni drugima u nevolji vrlo rado pomoci. Posebno je zanimljiva vezanost nasih ljudi za zemlju (u proslosti puno vise nego danas). Njihov komad zemlje bio je za njih dragocijen, ne samo iz razloga sto im je osiguravao sredstva za zivot, nego je tu bilo nesto jace, ponos koji ih je tjerao da cuvaju svoje..
Kao sto u jednoj pjesmi istocni nam susjed kaze “Amerika Amerika zemlja velika, ali metar moga sela Amerika cijela…” i ja se potpuno slazem s ovim stihom, iako priznajem da nije uvijek bilo tako. Kao i vecina mladih ljudi koja u okolini nemaju bogzna kakvu perspektivu, uvijek sam govorila da mi je pobjeci iz ove “selendre”. Ni slutila nisam da ce mi ta “selendra ” toliko nedostajati. Vjerujem da je tako svima. S godinama covjek shvati da je ona otrcana fraza “nema raja do rodnoga kraja” cista istina, i kad se podjes sjecati kutaka koje prije niti ne primjecujes (npr. francekovog doca, Batinog solara, Damine pojete u kojoj se igralo skrivaca:-) shvatis da su to bili dani. Objektivno gledajuci nista posebno, selo kao selo, stare kuce, pokoji “đubreluk” :-) i puno baba, ali mi koji smo rođeni tu i oni cije je porijeklo iz naseg sela gledamo na njega drugim ocima. Stare kuce koje je vrijeme pregazilo ipak kriju neku car jer iz njih smo potekli, u njima je zivjela mnogobrojna obitelj pod istim krovom i zato bi ih steta bilo oskrvnuti i srusiti. Istina, dalo bi se u nasoj Podgradini stosta popraviti ali osjecam kako napredujemo u tom pogledu.
Autor: Anica Babić
Odgovori