KOLUMNA: Ćaća iz Strupnića, a mater iz Podgradine, rezultat odlična kolumna!

objavljeno u: Kolumne, Vijesti | 0

U nastavku vam donosimo jedan zanimljivi post s bloga ruznopace.com autorice Ružice Popović. Ružica je porijeklom iz Livna, točnije otac je iz sela Strupnića dok je majka Dragica Vukadin, (djevojačko prezime) iz Podgradine.

Tekst prenosimo u cijelosti…

Kad se rodiš u Zagrebu, a tvoji starci u Livnu, kao i kompletna rodbina s obje strane, nekako stvarno cijeli život ne znaš gdje – pripadaš.

Izuzev činjenice da ti godinama objašnjavaju da nisi Hercegovka jer Livno nije u Hercegovini, a da nisi ni Bosanka jer Livno nije u Bosni; još te uvjere i da je Livno ono “i” izmedju Bosne i Hercegovine. Pri tom, rodila si se u Zagrebu. Geografska pripadnost pod potpunim upitnikom.

strupnic

Osim toga, tu je i religiozna pripadnost. Tu nema previše zabune jer nedjeljni odlasci na misu imaju posebno mjesto medju Livnjacima u Zagrebu. Naime, nije isto kad purgerica ide na misu, i kad ja idem na misu. Ja, budimo realni, ni nisam purgerica (rodila sam se u Zagrebu), i ja kad idem na misu to je kao da sam ulaskom u Crkvu odobrila da Željka Markić osobno vodi misu. Mi “dotepenci” (iako sam se rodila tu), mi smo jednostavno “pršut na vjetru”. Naši odlasci na mise znače da smo pripadnici neke sekte. Da imamo na speed dialu i Gospu i Međugorje i Mariju i Josipa. Jer nitko nije vjernik kao MI. Iz Hercegovine, ili Bosne ili Livna kako želite.

Postoji i bračna pripadnost. Tu također nema puno zabune. Ako su ti svi ikad ikakvom krvnom vezom vezani, iz Bosne i Hercegovine, a ti imaš skoro 35 i nisi se udala, pozdravljam te ovim putem i pitam te kako preživljavaš obiteljska okupljanja? Pitam te, imaš li tetka Jakišu koji svaki, ama bas svaki put pita “Oće li tetak za života plesat’ u tvojoj svadbi, a?”. Moji ćaća i mater kuže sve, mladima sam im se zaletila, ŽIVJELI su u Zagrebu, pobrinuli se da se školujem, nagledali se mojih putovanja, izlazaka, svega, tako da oni – ne pitaju. Ne pilaju. Kažu – pomalo sine, kad naiđe pravi znat ćeš. Ovo sine, to je nužno jer su ipak iz Livna i nemaju vise djece osim mene. Znaci, oni sve kuže, al zato kad idemo u Livno, pomalo knedlu imam jer ima tetaka i pratetaka i žena nekih umotane glave za koje se kunu da su mi rod i one jednostavno pitaju. Imaš li ikog moj sinko? Pusti ti te škole puste, udaj se i dicu rodi. Ako prešute, onda se pitaju šta samnom nije u redu. A nije ružna, šta se još nije udala. Nije tako samo u Livnu, tako je i kad odeš u svadbu nekome od rodbine. Zato već dugo i ne idemo kolektivno jer da se u ovim godinama pojavimo ćaća, mater i ja, to bi nam dijagnosticirali cijelu večer šta nam je. Pa se dijelimo, nekad oni sami nekad ja sama. S bratićima i sestričnama a ima ih Bogu fala, jer nas “odozdo” uvijek ima masu.

Uz sve navedeno, cijeli život objašnjavam da se kod nas drobi kruv u mliko i valja pita, ali stvarno, najstvarnije, evo majke mi, znam šta su šnenokle. Znam jer su mi se mama i tata upoznali U ZAGREBU. Oboje su rođeni u Livnu, pardon u Strupniću i Podgradini (dva pitoreskna sela pokraj Livna), ali su u srednju školu išli u Zagrebu. Ali ne, ja ne razumijem Tkalču, blubaće, šnenokle, puricu i mlince jer – ja sam iz… Livna i ćaća i mater su mi iz Livna. I da, kažemo za šeflju paljak. Za valjak oklagija ili kalagija. I tepsija je tepsija ma koliko god puta pokušala reći protvan.

PROJEKT: Fotografije starih kuća

Uz sve to, odrastoh tamo iza Sesveta. Opće je poznata stvar da su od Sesveta nadalje preselili kamionima sve ikada koji ikakve veze imaju s BiH. Tamo je najveća koncentracija hercegovki, bosanki i livanjki ikad viđena. Legenda kaže da ih tamo ima više nego nekada prije u Bosni i Hercegovini. To je dodatno pridonijelo mojoj zbunjenosti kada je o pripadnosti riječ, jer ako sam tamo u nekom naselju iza Sesveta koje jedva izgovore, onda ziher nisam zagrepčanka.

Sa skoro 35 godina, osjećam se kao zagrepčanka glavom i bradom. “Kaj” izgovaram briljantno, i to u istoj rečenici s mlikom. Grehota, znam, ali ne mogu si pomoć. Volim ovaj ludi grad koji sve više postaje svjetski (ne samo zbog Bandićevog adventa). Volim ga jer sam tu odrastala, zaljubljivala se, ljutila se, studirala, vraćala se kući nakon ljeta u Livnu. Volim sve ulice ovoga grada, volim zvuk tramvaja, volim klupice na Zrinjevcu. Zagreb ima neku magiju, ne znam još koju, možda je to čarolija doma.

Doduše, kad prijeđem granicu tamo na Kamenskom i kad ugledam Buško blato i kad vidim onaj zavoj prema materinom selu, nešto mi zaigra oko srca. Zrak tamo miriši drugačije, ljeti je pakleno vruće usred dana, ali je vrućina prava pravcata žeža i miriši drugačije nego vrućina zagrebačkog asfalta. I ma kako god bilo vruće preko dana, navečer ti treba jorgan. Pardon, poplun. Miriši mi i kruh strinin, jer babe odavno nema. Miriše mi police (krumpir domaći prerezan na pola, jel), miriši trava, miriše polja. Tamo su mjeseci i mjeseci ciče zime i vrućih ljeta, uspomena iz djetinjstva kad bi nas se ispred ove kuće dolje na klupi nanizalo po šestero bratića i sestrični umornih od naganjanja po ledini. Ledinu ne mogu ni prevest. Sve u svemu, ta zbunjenost oko pripadnosti nije ni čudna, obzirom na ćaćinu i materinu ulogu u stvaranju svijesti o tome “otkud si” i “iz čijih si kuća”. Zna bit naporno spojiti mliko i jackie colu, pitu i suffle, ledinu i uber; pogotovo kad imaš (skoro) 35, živiš u Zagrebu, živiš sama, a pola rodbine se čudi što si otišla iz kuće a nisi se udala. Nešto je tu njima sumnjivo.

Tradicija koja je donešena s Livanjskog polja i utkana u svaku i najmanju poru tvog bića u kombinaciji s mindsetom osobe koja se rodila, živjela, pila i pije i dalje s curama vikendom u Zagrebu, zna bit nezgodna. Ne znaš jesi tramvaj ili traktor. Opanak ili Manolo Blahnik. Pa skontaš da se najbolje opustit, ćaći uvijek reć – tako je ćaća, a materi – dobro ću se obuć’ ne brini, i dan po dan. Možda je istina stvarno negdje između opanka i štikle.

2

 

Izvor: ruznopace.com

Preuzeto s: Relax portal

 

Podijelite ovu vijest:

Facebook komentari

comments

Leave a Reply