Od Susreta svih Podgradinjana prošlo je gotovo pola godine i vjerujemo da su se dojmovi dosad slegli. Da bismo se prisjetili našeg Susreta i svih lijepih trenutaka koje smo toga dana proveli u našem selu u nastavku vam donosimo predivan tekst kojeg je za našu stranicu napisala Anica Babić Dolić.
…
Toga dana u kolovozu, sve je ličilo na kadrove nekog filma. Za objektivnog promatrača bio je to običan ljetni dan, u vrijeme godišnjih odmora kad se prave seoske fešte, ali za svakoga tko ima ikakvu vezu s Podgradinom bio je to povijesni dan.
Dan u kojem se ne susreću samo živi ljudi, nego se oživljavaju sjećanja, izviru emocije i budi ponos na prošlost, pradjedove i događaje koji su prije pedeset godina istrgnuli korjenje i presadili ga po svim krajevima svijeta. Sudbina sela pod Kamešnicom slična je sudbinama ostalih malih mjesta, ali svako selo, svaka obitelj i svaki čovjek ima svoju posebnu priču. Živjelo se, radilo, borilo onako kako samo čvrsti ponosni seoski ljudi znaju. Bilo je veselja, smijeha, pjesme, ali i žalosti, nedaća koje je bilo lakše prevladati uz susjede, prijatelje, rodbinu koja je tu.
Preživjeli su se ratovi i glad, ali stajala je Podgradina i dalje na svom mjestu, uzdajući se u Boga i zemlju koja je prehranjivala ljude. Onda su došle godine kad se ljudima oduzelo ono najvrijednije, komad zemlje. Jesu li teorije oko ciljanog, namjernog iseljavanja ljudi ovoga kraja točne ili su dio puke slučajnosti, ne znamo, ali znamo da je istrgnuta žila kucavica odlaskom brojnih obitelji i davanjem svoje zemlje u bescjenje. Trajno se oštetila duša Podgadine, ali skromni i borbeni, snašli su se gdje god su otišli, od raznih mjesta u Hrvatskoj, europskih i prekooceanskih zemalja.
Ideja o ponovnom okupljanu svih Pdgradinjana dočekana je s oduševljenjem, kako od domaćeg stanovništva tako od onih koji odavno ne žive tu. Dogovori su trajali, usklađivali se datumi , godišnji odmori. Tjedan oko Velike Gospe ispostavio se kao idealan. Tmurno nebo, grmljavina i malo kiše nisu ništa pokvarili, samo su pomogli dočarati grmljavinu u dušama svih sudionika. Organizacija fizičke prirode u vidu hrane, pića, zabave odrađena je vrhunski, ali svima je bilo važnije ono nedodirljivo, onaj duh zajedništva i ponovnog povratka koji je premašio očekivanja.
Dok se obilazilo selo, iz starih porušenih kuća mogle su se osjetiti i čuti priče o borbi i opstanku. Neki od sudionika fešte prvi su put ovdje, što nam pokazuje da djedovinu nije lako istjerati iz naših ljudi. Bilo je tu izravnih pitanja: tko si, čiji si? Brojale su se krvne veze, rodbinska koljena, prepričavale anegdote i igrale tradicionalne igre.
Zanimljivo je bilo vidjeti veliki broj mladih ljudi. Nažalost, većina njih je već za koji dan napustila Podgradinu krenuvši za svojim životom. Ovaj put ne zbog oduzete zemlje ali opet zbog egzistencijalnih razloga.
Ono što nam svima može biti utjeha jest:
– Da uvijek netko ostane.
– Svi se nekad vrate, pa makar na godišnji odmor, ali nitko nikada ne zaboravi odakle je potekao a to i jest bila misao vodilja ovoga susreta.
Neka ne bude jedini, sigurni smo da neće, sljedeći put u još većem broju!
Tekst napisala: Anica Babić Dolić
Sve ostale vijesti i fotografije sa Susreta svih Podgradinjana možete pronaći na linku: Susret svih Podgradinjana.
Odgovori