RUŽICA POPOVIĆ: Ne rodilo što ne voliš

objavljeno u: Kolumne, Vijesti | 0

Naša Ružica je opet napisala još jedan divan tekst o svome kraju kojeg možete pročitati u nastavku.

Ružica Popović je porijeklom iz Livna, točnije otac je iz sela Strupnića dok je majka Dragica Vukadin, (djevojačko prezime) iz Podgradine.

Bila sam u Livnu. I Strupniću i Podgradini. Gledala sam u Buško blato, pokrivala se jorganom uvečer i jela burek i slavnu tiritušu. Tirituša je pita od sira i krumpira. Jedno mi od najslađih jela iz djetinjstva. Nije mi ni čista krumipiruša mrska, ni ona od sira, ni zeljanica. U biti, rekla bi mater – ne rodilo što ne voliš. Tope se u ustima, nijedna zvjezdica nijednog restorana nije ni blizu tom osjećaju omašćenog brka nakon domaće pite.

Livanjski park.jpg

Odlazak u Livno svakako zahtjeva jednu posebnu priču. Priču pustih sela, iseljenih kuća i mirisa livada, polja, šume i prirode kakvih nigdje na kugli zemaljskoj nema. Moja fascinacija tim krajem ipak nije dovoljna da spakiram stvari i odselim tamo u jednu od napuštenih kuća jer imam 35, račune plaćat moram i živjet moram. A dolje nekako kao da je život stao po tim kućama. S druge strane, življe je nego igdje drugdje. Neobično, nelogično i nestvarno. Jer stvarno, kunem vam se, nigdje ne miriši zrak tako kao dolje. Ništa nije tako zdravo, prirodno, otvoreno, puno, veliko i živo kao tamo dolje. A opet nigdje nikoga.

Livanjsko polje.jpg

Vidjela sam strinu dragu i vidjela sam susjedu, nazovimo ju Kleopatra jer nema šanse da se zove Kleopatra ako je rođena u Livnu. Uživala sam u ćakuli i napeto iščekivala THE pitanje. I stiglo je u slijedećem obliku: “Pa kad ti misliš, evo rodica ti već gonja svoje dite?”. Srce mi poskočilo. To je to što sam čekala da se uvjerim da je sve ko prije, da se ništa nije promijenilo, da su oni koji su ostali isti oni koje sam zadnji put viđala kao dijete. I dalje je najbitnije zasnovat obitelj i rodit dicu. Mogu vam reć da oko nekog doba – i je. Nekom je to doba prije, nekome kasnije, ali ima nešto u dječjoj “ciki”.

Na žalost, malo dječje cike ima po selima oko Livna. Preko ljeta dođu iz svih krajeva svijeta babama i didama, strinama, ujnama, ali se krajem ljeta spakiraju i pobjegnu od teških hladnih zima. A kako tek snijeg dolje miriši… Nestvarno opet. Tri dana dolje i čovjek se nadiše života, mira, jednostavnosti i nekako napuni baterije da bi se mogao borit sa složenošću svega što nam nose naši užurbani, naizgled važni životi, poslovi, rokovi. Dosadna sam već i sama sebi s tim usporedbama brzine ovog života i smirenosti onog života, ali sam sve sigurnija da se život sastoji upravo u pokušaju da se izbalansira to dvoje.

Stara kamena kuća.jpg

Ova priča nema neku posebnu poantu, htjedoh samo malo dočarati zelenilo, kamene kuće, stare peći, grijanje na drva, domaći sir jer nijedan sir nikada neće biti kao Livanjski sir (Ne rodilo jel). Htjela sam dobro upiti sve te mirise, okuse, zdrave čestice nekog zaboravljenog života. Cijeli taj kraj izgleda kao jedna živa uspomena. Uspomene su nešto što je završilo pa se prisjećamo. Živost prirode dolje nije završila. Sve ori i gori od živosti zvukova. Grmljavina kakvu poznajete ništa je naspram gromoglasnog pucanja pred kišu dok sjedim u staroj didovoj kući kraj prozora kraj kojeg se uvijek brijao. Stari bijeli lavor, ogledalo naslonjeno kraj prozora, četkica i pjena. Slike su mi žive, življe nego ikad. I okusi su živi, sjećam se prve jutarnje kave koju je toliko zašećerio u maloj ćikari da ne znam jel bilo više kave ili šećera. I uvijek isti ritual – “Dođi didi svom” i ja hop na krilo i lovi zadnji srk te prezašećerene, preslatke, predivne kave. I tu je nastupala materina – ne rodilo što ne voliš. A to sam baš voljela. I sve što volim danas i jest i pit i mirisat, poteklo je od dolje. Toliko je sve bilo zdravo, fino, ukusno, da me pretvorilo u malog peru žderu. Zapravo, Livno je to što volim. Sve više i više kako starim, dobivam poriv otići dolje na dva, tri dana nadisati se svega.

Dvorište.jpg

Ne želeći zvučati kao loša selfhelp knjiga jer ako išta mrzim onda su to floskule, a ako se ičega grozim to je da mi tekstovi postanu kao one haljine od poliestera nakinđurene volanima bez smisla u kojima sve djeveruše iz svakog američkog filma izgledaju kao da ih je netko natjerao pištoljem uz glavu da ih obuku; dakle ne želeći zvučati tako ipak ti moram reći – ako imaš mjesto koje ti ozdravlja dušu, koje lijevom rukom nosi sve loše a desnom donosi ljepotu života i mira u najpunijem obliku, odi tamo često. Nadiši se, upij, zapamti. Miris života je ključan da preživimo često neživote trenutaka koje svatko od nas iskusi.

Stara kuća.jpg

P.S. Posebna zahvala umjetniku i slikaru Stipi Zoroji na ovom predivnom poklonu. Nosim Livanjske kuće sa sobom.

Livanjske kuće.jpg

Podijelite ovu vijest:

Facebook komentari

comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *