Župa Podhum & sela Župe Podhum

Župa sv. Ivana Krstitelja

Na ovom mjesu biti će predstavljena Župa Podhum te sva sela Župe Podhum. Tekst je preuzet sa livanjskog portala ''Relax Livno''

Župa Podhum nastala je odvajanjem od župe Vidoši, najprije kao mjesna kapelanija 1909. godine, a 1935. proglašena je župom. Od 1909. vodi vlastite matice.

Prvotna crkva izgrađena je 1882. godine. U njoj je svećenik, dolazeći iz Vidoša, nedjeljom i svetkovinom držao bogoslužje. Tu je izgrađena i kućica, gdje je svećenik mogao odsjesti. Potpuno nova sadašnja župna kuća, prema projektu Zorana Jeremaza iz Splita, dovršena je 1996. godine; na mjestu gdje je ona podignuta bila je župna kuća sagrađena 1970. odnosno ona još starija iz 1909. godine.

Župa Podhum

Sadašnja crkva (33x19m) građena je od 1964. do 1975. godine, na mjestu stare poružene crkve, po projektu ing. Dimitrijevića. Na zvoniku su tri zvona, a postoji i četvrto koje je izvan upotrebe. U sklopu crkve nalazi se jedna vjeronaučna dvorana, dok je druga izgrađena u sklopu kuće. Crkveni prostor ukrašavaju vitraili Ivana Tune Jakića. Križni put na staklu izradio je
A. Starčević. (50x50 cm).
Mile Blažević izradio je kip sv. Ive (bronca) 1996. godine.

U župi postoji više grobljanskih kapelica. Na Rešetarici se nalazi zavjetna crkvica Sv. Ilije, koja je podignuta 1928. godine. Na tom su lokalitetu god. 1987. otkrivene starokršanska (antička) bazilika i starohrvatska nekropola. U grobljanskim kapelicama u Golinjevu i Mišima nalaze se kipovi Sv. Ante i Sv. Leopolda (granit) domaćeg majstora Joze Šuće iz Miša.

Župa Podhum imala je 1935. god. 3.406 katolika, 1974. god. 3.943, a 1991. god. 3.540 vjernika. Njihov se broj smanjuje zbog iseljavanja koje je pospješeno i stvaranjem akumulacijskog jezera pred koje desetljeće, kada su neka sela potopljena, kao i posljednjim ratom (1991-95). Danas župa ima 2.770 vjernika. župu tvore sljedeća naselja: Podhum, Bilo Polje, Golinjevo, Miši, Podgradina i Vržerale.

Selo Podhum

Istočno od Srđevića nalazi se selo Podhum. Iznad sela je najviši dio Tribnja sa Nuhbegovića glavicom, a zatim je brdoviti teren prokinut dubokim klancem potoka Mandeka, koji ovdje izbija na ravnicu i gubi se nekoliko kilometara dalje u ponorima kod Vržerala. Prema predaji koju donosi Kačić-Miošić, knez Bergeljić, mađarskog porijekla, pobjegao je 1235. ili 1241. godine iz Osijeka pred tatarskim hordama i našao sigurno utočište u Bosni. Došavši u Livanjsko polje, iznad današnjeg Podhuma, na brdu Tribnju (Tribaustcza), sagradio je grad Hum po kome je selo dobilo ime.


...otiđoše k polju Livanskomu slavu dati banu bosanskomu.
Tu planina visoka bijaše, Tribanštica imenom se zvaše.
Na njoj oni selo naseliše, od Tatara kada pobigoše; sagradiše grad glasoviti, na planini puno stanoviti.
Ungarsko mu ime postavile Hum bijeli, kad ga sagradiše; posli njemu Pothum ime biše,
od Bošnjaka tako se zoviše.


Moguće daje grad građen materijalom sa obližnje Nuhbegovića gradine, ispod koje stoji jedna kamena gromila. Bez obzira ko je stvarno utvrđenje sagradio, ono je na Tribnju postojalo 1469. godine kada se izvještava da je u turskim rukama. I u prvom turskom popisu stanovništva ovog kraja spominje se selo Podhum, što bi značilo daje nekakvo naselje već postojalo na mjestu sadašnjeg sela. Naselje je stabilno, jer i u kasnijim popisima Kliskog sandžaka Podhum se redovno javlja. O sudbini tvrđave Hum kasnije nema nikakvih podataka, pa se i ne zna da li je i koliko dugo funkcionirala kao obrambena tačka. Godine 1711. selo je bilo timar spahije Husejna vrijedan 6.000 akča.

Župa Podhum


Nađeno je više gromila. Na lokalitetu Selimovac ima dosta stećaka. Dosta zemljišta u Podhumu imali su begovi Idrizbegovići sa Kupresa i Travnika. Idrizbegovići su svoju kuću prodali Krolama.Podhum ima dva muslimanska harema. Jedan je preko puta katoličkog groblja, iz čega se da zaključiti da su oba, i katoličko i muslimansko, relativno mlađa groblja. Mnogo je starije muslimansko groblje ispod zapadne strane Podhuma. Katoličko groblje ima neobičan naziv: Bandavrlj, a u Maticama se često nalazi Bandevrlj, Benavrlj i Novo groblje.us Drugo, starije katoličko groblje je na Selimovcu. Na lokalitetu Kraljevo gumno nalazi se gomila razbacanog kamena koja se zove Mali grad. U selu su pronađene kamene sjekirice i klinovi koji su vjerojatno ostali od nekog zasutog neolitskog naselja. Na lokalitetima Mašet i Selimovac su nekropole stećaka, jedna sa 50, a druga sa 56 stećaka. Od ovih posljednjih, dva stećka su u katoličkom groblju. Kroz selo protiče potok Mandak, ali selo ima više vrela i bunara. Nekada je na njemu bilo više starih mlinova. Ispred Ćurića kuća je Ćurića vrilo. Postoje 4 javna bunara: Bostan, Stari Omazića bunar, Novi Omazića bunar i Selimovac. Bostan, dubok oko 6 m, nalazi se pod Megdanom. Stari Omazića bunar je dubok oko 7 m i ljeti presušuje, dok Novi Omazića bunar ne presušuje.


Selimovac je dubok oko 7 metara. Više sela je izgrađeno i jezero Mandak, koje služi kao veliki rezervoar vode. Toponimi na području Podhuma su: Andrijevica, Glavica, Bajrak, Bandavrlj, Bašlivoda, Begluci, Begluk, Bila greda, Bililo, Bostan, Broćnjak, Bulića brig, Bunarić, Čekarovac, Čekaruše, Ćorin grob, Duge njive, Glavica, Gradina, Greblje, Gromila, Hodžina njiva, Kitica, Klačnik, Klanac, Klašnik vrilo, Ključuša, Kordinovac, Kovačuša, Kraljevo gumno, Krč, Lanište, Lelekovac, Liska, Lučnjak, Luke, Mali grad, Malo blato, Mandek, Mašet, Mećet, Mehića dolac, Novo groblje, Nuhbegovića gradina, Ograda, Omazića bunar, Ošljara, Paćuša, Pahtčak, Podošljare, Površje, Prilivoda, Rivine, Ruda glavica, Selimovac, Sveti ivo, Šimunićeva glavica, Šip, Tavnica, Tintuša, Torić, Tribanj, Ubovine, Val, Vodoskočija, Vrbovine, Žuglje. Petrić je konstatirao da kod muslimanskog stanovništva u Podhumu nije sačuvana tradicija o porijeklu."9 Sigurno je da njegovo ispitivanje bilo u mnogim slučajevima manjkavo zbog pogrešne pretpostavke da su svi rodovi porijeklom van Livna, te da imaju takvu tradiciju. Naravno da starosjedilačko stanovništvo i ne može imati jednaku tradiciju o porijeklu kao stanovništvo kome je u kolektivnom sjećanju još uvijek relativno nedavno doseljavanje. Bez obzira na ovu sistemsku grešku u ispitivanju, i sam način odabira ispitanika može dovesti do pogrešnih zaključaka.


Takav je slučaj sa Podhumom. U selu žive slijedeći bošnjački rodovi: BULIĆI - kako su u susjednim Vržeralima i Podgradini i Hrvati Bulići, pretpostavljalo se da su istog porijekla. Podhumski Bulići nose porodičnu tradiciju da su vrlo star rod na području Buškog blata, te da njihovi preci, srednjovjekovni gospodari grada Huma, počivaju pod mašetima u Ćurićima (Rika). Na istočnoj strani Buškog blata, na Barama, u selu Prisoju postoje mašeti koje narod naziva Bulića groblje. U Prisoju sada nema Bulića, no nekada je selo bilo jako naseljeno muslimanskim stanovništvo. Brojnost Bulića u Podhumu po austrougarskoj okupaciji svjedoči da su stariji rod. Tada je bilo 9 Bulića kuća u Podhumu. Dosta Bulića je iselilo van livanjskog kraja, pa je 1930. godine ovaj rod pao na 7 kuća. U njihovom vlasništvu bilo je kmetsko selište Padro; MALIĆI - ovaj je rod jedna grana podhumskih Žunića. Omer, Suljo i Huso, sinovi Malika-Male Žunića, nose ovo prezime po smrti oca sredinom XIX stoljeća.


Jedno vrijeme zvali su se i Malići- Žunići; MEHIĆI - i Mehići su jedna od grana podhumskih Žunića. Današnji Mehići su potomci Smaje i Huse, sinova Mehe Žunića; NUHBEGOVIĆI - korijene Nuhbegovića možemo naći još krajem XVI st. Nuh-beg Repovac je praunuk Hudaverdi Bosna Mehmed-bega, jednog od najkrupnijih bosansko-hercegovačkih feudalaca u XVI stoljeću, no tek pojednom njegovom potomku iz XIX st. prozvaće se ova grana Nuhbegovićima. Mehmed-beg ili Gulami Šahi, kako se još naziva u dokumentima, imao je 1592. godine zeamet u vrijednosti od 88.596 akči, što predstavlja najveći iznos dosad poznatih zeameta u Bosni. Ovakva veličina zeameta pokazuje da je važnost Mehmed-bega u bosanskoj timarsko-spahijskoj organizaciji bila golema.


Učestvovao je u svim važnijim događajima i vojnim pohodima na granicama Bosne i susjednim zemljama. U ovom zeametu zemljišta u Kliskom sandžaku su iznosila 59.698 akči, od čega najviše u Rami i Neretvi, a drugi dio u Bosanskom sandžaku, poglavito oko Jajca. U Kliskom sandžaku zastupljena su i zemljišta u Ključu, Janji, Sanici, Sinju i Cetini, te u Gospiću, Podbandiću i Perušiću u Lici. Tu su i dva zemljišta u nahiji Hlivno, u livi Krka (?), u selu Potočanima. Hudaverdi Mehmed-beg je imao četiri sina: Ahmeda, Mustafu, Husejna i Muhameda. Otac im je umro prije 1604. godine, a Ahmed-beg, Mustafa-beg i Husejn-beg su u Sumarnom defteru iz te godine upisani kao zaimi u čijim se zeametima sadržani i dijelovi zeameta njihovog umrlog oca. I oni će imati velike zeamete. Najstariji Husejn-beg je 1604. godine već imao zemljišta vrijedna 70.000 akči, a Muhamed-beg 60.000. Od četiri Mehmed-begova sina razgranale su se mnoge porodice: Ajanovići, Avdibegovići, Dautbegovići, Ferhatbegovići, Alibegovići, Hasanbegovići, Hašimbegovići, Husejbegovići, Jusufbegovići i Repovci. Ovi posljednji su potomci drugog Mehmed-begovog sina Muhamed-bega.

Njihovo jezgro je planinsko selo Repovci iznad Konjica, nekadašnje Podlisje pod planinom Lisinom. Tu je i nastala velika kula Hudave Mehmed-begova koja je bila u zajedničkom vlasništvu Hudaverdijevih unuka Kasim-bega i Džafer-bega. Džafer-begov sin Nuh-beg bio je oženjen Livanjkom Ajšom Atlagić. Nuhbegovići su jedna grana Repovaca. Bilo ih je u Tuhobiću kod Konjica, a u livanjskom kraju živjeli su u Podhumu, Golinjevu i Žabljaku. Majka Ali-bega, posljednjeg Atlagića, bila je od Nuhbegovića iz Golinjeva. Svi su livanjski Nuhbegovići potomci Hasan-bega i njegovih sinova Smail-bega, Jusuf-bega i Mahmut-bega. Dosta je Nuhbegovića odselilo po austrougarskoj okupaciji u Tursku i u druge dijelove Bosne, posebno Tuzlu; OMERAGIĆI - kažu da su porijeklom iz Crne Gore. Omeragići su živjeli i u Vidimlijama na Glamočkom polju, no nije poznato da li su u srodstvu sa podhumskim. Neki su preselili u Grboreze; ŽUNIĆI -pamte još uvijek svoje staro prezime Arapović koje su imali kada su se, početkom XVII stoljeća, pred mletačkim navalama povukli u Bosnu. Kako sami kažu praotac im je Alija Zadvarac , koji se, bježeći pred Mlečanima, nastanio u Jabuku kod Trilja, a kasnije se doselio u Podhum, kad u njemu još nije bilo muslimana. U Imotskom su zaista nekada živjeli Arapovići. Godine 1723. spominje se se Mustafa Prošić iz Podhuma.

Selo Vržerale

Selo je usred ravnice koja veže Srđevičko i Bilo polje. Ime je dobilo po ponoru Vražje ralje. Spominje se već 1400. godine u darovnici bosanskog kralja kao Važerac. Klaić pogrešno donosi oblik Predislav iz Vražerak, a potom, nabrajajući sela piše ga kao Vražerane (Varšerale). U Defteru iz 1604. godine selo se naziva Vražen Ralja, dok je na smotri bosanskih spahija 1711. godine na rijeci Prut upisan naziv Vražerale. Te je godine svoj timar u ovome selu imao spahija Ahmed. Timar je donosio 4.800 akči. Biskup Dragičević ih bilježi 1743. godine kao Vraxerali, Bogdanović 1768. Vrasarela, a Miletić 1813. Vraxerala. Selo je u XIX stoljeću pripadalo begovima Gagićima, koji su tu imali svoj odžak i uz njega kulu.

Vržerale

Tvrda kula u Vržeralima, prema predaji koja se čuje u Podhumu, stradala je u isto vrijeme kada i Bušatlijina kula u Smričanima, od ruke hajduka Šimića iz Roškog Polja. Ona je i prije toga često napadana, ali je odolijevala. Rahmetli Pemba Orman, rođena Žunić, zapamtila je predaju o tome kako je u jednom napadu Vasva Gagić tri hefte branila kulu i uspjela da odbije napadače. U selu je postojao muslimanski harem i Gagića džamija. Ne zna se kada je srušena, ali se i danas mogu vidjeti ostaci džamije i groblja koje se uz nju nalazilo. Osim Gagića dosta su zemlje na ovom području imali kupreški begovi Idrizbegovići, te Nura Nuhbegović, udata za Smajl-bega Idrizbegovića. U selu je 1893. godine živio hadži Mustaj-beg Gagić, sin Derviš-agin.bl Nešto kmetova u Vržeralima imali su i podhumski Nuhbegovići, te livanjske porodice Karabezi, Karaosmanovići i Smajlagići.


U blizini sela je staro groblje sa nekoliko srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika-stećaka. Seljaci u Vržeralima većinom su imali individualne bunare. U zeseoku Pavići je istoimeni Pavića bunar, dubok oko 5 m. Zaselak Begovac ima, također, bunar koji ne presušuje, ali se zamućuje. Toponimi: Aličuša, Barakuša, Begovac, Brižice, Brižine, Ciganka, Čavčine, Četvrti, Gnjilovača, Harman, Jarebičko trnje, Kosa, Kratelj, Lokva, Lučice, Luka, Maloharica, Mašat, Mejačica, Piskacica, Plava njiva, Ploča, Ponor, Raskrčje, Stup, Stupovi, Sljivaruša, Topola, Uže, Vrbina.

Selo Bilo polje

Jedan kilometar južno od Vržerala nalazi se Bilo polje u kome se nalazilo malo selo označeno u austrougarskim topografskim kartama imenom Pčelar, a kasnije kao Bilo Polje. Seoce je bilo vlasništvo Hajdar-bega Čengića, koji je nedaleko odatle, u Kuli, zeseoku Golinjeva, imao svoj odžak. Porodica Čelar nosi predaju da je njihov pradid Ante Vrljić sam doselio u Bilo Polje iz Dobranje u Dalmacija u kmetstvo Čengiću. Bili su njihovi kmetovi sve do 1918. godine i davali begu trećinu, a nadimak Čelar pradid Ante je dobio jer je nadgledao begove 'čele. Čengići su na širem području Buškog blata posjedovali velike površine zemlje, sa priličnim brojem kmetova, među kojima su Matici, Lukači, Batinići, Pažini, itd.


Upadaju u oči neki toponimi koje možemo naći u istorijskim vrelima. Ispod Bilog polja nalazi se arheološko nalazište Rešetarica, a u prvom turskom defteru iz XV stoljeća upisano je naselje Rešetar. Trginić u Bilom polju je, moguće, naselje Istržinić u defteru iz 1528. (ili je to Stržanj iznad Šuice?). Zabrđe, lokalitet južno od Rešetarice, može biti Zabrdnja u Darovnici iz 1400. godine, i Zabrada u prvom defteru. Očito je ovo područje permanentno naseljeno i u srednjem vijeku. Na tri mjesta se nalaze stećci, od kojih je jedno nekropola sa 5 kamenih sanduka i 9 ploča. Zbog potapanja Buškog blata jedan slemenjak i jedan stećak preneseni su u selo Mise. U Bilom Polju su tri javna bunara: Bekavac, Matica bunar i Stubov. Sva tri su slična. Bekavac ne presušuje, a dubok je 4,5 m. Toponimi na ovom području su: Bekavac, Bilo polje, Buška voda, Drum, Dugi dolac, Gredica, Jaruga, Konopi, Kraljičin prisap. Mala jaruga, Matica bunar, Matkovača, Mejačice, Metiljavica vrilo, Metiljevac, Osredak, Proždrt koža, Rešetarica, Stubov, Tanka jaruga, Trginić, Tuk zabrđe, Zabrđe, Zajednica.

Na ovoj strani Buškog blata su još sela Liskovača i Rašeljka. Vlasnici su im bili begovi Bušatlije iz Livna, koji su bili gospodari cijelog Buškog blata i sela oko njega. Ovdje su zemlju imali, osim Bušatlija, Rizvanbegovići, Behmeni i Mehmedbašići iz Stoca, Hasanpašići i Gradaščevići iz Travnika, Idrizbegovići iz Livna i Viteza, te Hadžići i Dizdari iz Livna i Stipanića kod Duvna.135 Sa druge strane ovog djela Livanjskog polja su duvanjska sela Renjići, Kazaginac, Kurtovina, Galici, Mijakovo Polje, Bukova Gora, Zidine, Korita, Dobrići, Grabovica i Prisoje. Pripadali su duvanjskoj nahiji i Hercegovačkom sandžaku. Granica Kliskog i Hercegovačkog sandžaka išla je planinom Tušnicom i izbijala na Buško blato između sela Golinjeva i Prisoja, pa dalje nastavljala sredinom polja.

Selo Miši

Selo je smješteno na brdu između Podhuma i Golinjeva. Naselje je nastanjeno u srednjem vijeku, a kasnije je nastavilo da egzistira pod istim imenom. Spominje se 1400. godine (Vučihna Mratinović iz Miš); 1470 - Misi; 1604 - Mešan; 1711 - Mišani; 1741 - Missi. Na lokalitetu Bili brig smještena je velika nekropola stećaka, koja je po broju grobnica najveća u livanjskom kraju. Broji 181 stećak, od čega je samo 18 sanduka. U Kliskom groblju, zapadno od ove nekropole, pored arhaičnih nadgrobnih spomenika ima pet stećaka, a tri su na manjem uzvišenju. Stećaka ima i uz cestu Livno-Duvno i na lokalitetu Čićar. Sjeverno od sela nalazi se predhistorijska gradina veličine 60X50 m sa ostacima bedema. Spahija Mustafa imao je 1711. godine u Mišima timar vrijedan 3.022 akče. Staro groblje u Mišima zove se Petrića groblje. Po austrougarskoj okupaciji kmetska selišta u Mišima bila su u vlasništvu mnogih livanjskih porodica, ali i begova van Livna. Tako su ovdje kmetove imali Filipovići iz Rastoke kod Ključa, Sulejmanpašići iz Vesele kod Bugojna, Kadribegovići, Repovci i Kulenovići.


Od livanjskih rodova kmetove su imali Šeremeti, Huskići, Gagići, Balagići, Dizdari, Fehimovići, Švrake i katolici Slipčevići.136 Ovdje su dva izvora: Vojvodinac i Svekar. Oba su izvora stalna. Toponimi Miša i padina Male Tušnice su: Barevišće, Bojana, Borovac, Brizice, Bunaruša, Bundžuša, Burenčev dolac, Bužanin, Bužim, Čamuše, Ćelaruša, Čičar, Ćatuša, Dublje, Dugo trnje, Gaj, Gohtbuša, Gost, Gradina, Gromionica, Jakovuša, Jankov brig, Jelica velika, Kegljuša, Kleni, Klenovi, Krakutuša, Kratina, Kremenjaš, Klinička glavica, Lačuga, Lanišće, Luka, Lukinica, Manduše, Martinuša, Mašeti, Mešet, Metiljka glavica, oblog, Obravčina, Orah, Ostojka, Pastauša, Pažimtša, Penisa, Pisek, Pločica, Podvornice, Poljana glavica, Poljana, Prike liske, Prikuša, Privezač, Ravni omari, Rudine, Salkuša, Selina, Skenderaguša, Spahin dolac, Staro grebje, Staro groblje, Stolovača, Strmeniti mašet, Strmenjača, Svekar (izvor), Svekar potok, Šeuša, Tavnica, Tejinov dolac, Terzinuša, Trlakuša, Trnjovača, Trumača glavica, Turnučuša, Vignjarište, Vojvodinov bunar, Zalužje, Zasičevica, Zloprotok, Zorkuša, Groblje, Zovića vrilo, Zrnica, Živkuša, Žugle.

Selo Golinjevo

Posljednje selo u ovome nizu je Golinjevo, smješteno ispod padina Male Tušnice. Sastoji se od zaselaka Kula, Velagiči i Golinjevo. Selo je ranije nosilo ime Vučić. U defteru s kraja XV st. zapisano je kao Večuć (Večoć), a 1604. godine ima već ime Golinjava. No, 1711. godine vodi se kao Vučić. Tada je spahija Mustafa u Vučiću imao timar vrijedan 4.866 akča. Selo se razvilo, pa je Vučić bio zaselak Golinjava nastanjen kršćanskim stanovništvom, zapravo onaj dio koji je krajem XIX stoljeća ucrtan u austrougarskim topografskim mapama kao zaselak Golinjevo. Radi toga je tako obilježen timar spahije Mustafe. I tokom XVIII st. naziva se Golinjevo.139 Biskupi Dragičević i Bogdanović ga 1741., odnosno 1768. godine upisuju pod imenom Vucichi. Toponimi sa nazivom Golinjevo sreću se i na drugim mjestima u Livanjskom polju. Iznad sela je lokalitet Gradina.


Tu je stara gradina smještena na vrhu klisure ispod koje teče potok. Gradina je praistorijska, iz metalnog doba, a sastoji se od polumjesečastog kamenog bedema koji zatvara klisuru. Naselje je vrlo staro, sudeći prema gromilama koje se nalaze u blizini Golinjeva. Zapadno od gradine su četiri kamene gromile. Na lokalitetu Popova glavica je također jedna gradina, gdje je bila osmatračnica visine 8-10 metara. Pripada kasnoj bronzi i halštatu. Na samoj obali jezera, ispod Cikojevića kuća, je eliptični zemljani tumulus na kome je srednjovjekovna nekropola. U blizini su još dva tumulusa, od koji je veći sa ostacima kamenih ploča od grobova iz srednjeg vijeka. Nekropola sa 25 stećaka nalazi se u zaseoku Kulisi. U zaseoku Velagiči je izvor Hadžino vrilo koje ne presušuje, a u sušno doba koristili su ga stanovnici okolnih naselja u krugu od 5 km.


Zaseok Kula dobio je ime po odžaku i kuli begova Čengića.140 Kula potiče vjerojatno iz vremena Džafer-paše Čengića, sin Bećir-pašinog, koji je bio sandžakbeg Klisa od 1778. godine. Bila je vlasništvo Smajl-bega Čengića, a potom njegovog sina Hajdar-bega (1825-1910), koji je iselio u Tursku, gdje je i umro. Ali-Hajdar-beg Čengić, sin umrlog Smajl-bega i Hajrije Lakišić, živio je u Istambulu. Kada je umro 1910. godine naslijedio ga je sin Smail-Jurunibeg iz Bruse u Turskoj, a njega, pet godina kasnije, malodobni stričević Rustem-Rizabeg, sin rahmetli Smajl-bega. Danas su vlasnici kuće i mlina sinovi pokojnog Filipa Galešića iz Golinjeva141 Kula je vremenom prepravljena u stambeni objekt. U Gornjem Golinjevu stajala je dobro sačuvana stara Ćatića kula, vlasništvo livanjskih Ćatića, jednog ogranka livanjskih Čizmica. Kula je ranije bila pokrivena kamenim pločama, a poslije crijepom. Dolaskom austrougarskih trupa funkcija kule je prenamjenjena u kasarnu za jedno odjeljenje vojske. Ima prizemlje i jedan sprat, a u jednom uglu bila je krušna peć.


Dva su muslimanska groblja u selu. Velagića harem je iznad ceste koja prolazi ispod sela, a sastoji se od dva groblja, razdvojena dubokom dragom i putem. U zapadnom su samo dva starija oktogonalna, djelomično u zemlju propala, bašluka bez natpisa. U istočnom dijelu ima manji broj nišana pisanih arebicom. Dva su stara prelomljena nišana rađena od "žestaca". Iznad ovog groblja je kaptirani izvor Blizumina sa koritima za stoku. Drugo je groblje Bajraktarevića harem, odmah uz cestu, sa jednim starijim nišanom sa natpisom i četiri bez natpisa. Oba su groblja aktivna. Pravoslavno groblje sa dvadesetak bolje obrađenih križeva i lijepom dekoracijom je neposredno iznad ceste. Ovdje se naročito istiće grobnica Ile Mitrovića, koju je radio kamenorezac Lazić. Groblje je veoma zapušteno. U katoličkom groblju ima više starih križeva i spomenika kvalitetnije izrade i arhaičnim motivima. Stariji potječu iz sedamdesetih godina XIX stoljeća. Toponimi Golinjeva i okolice su: Babača, Bakrač, Bara, Barišića brig, Beglučine, Begluk, Begovo polje, Bila greda, Bile rivine, Blizumina, Braćin pod, Bristovača, Bročni pod, Bročuljovina, Bužanin, Cipci, Crne njive, Ćatuša, Čelinka, Čemerova njiva, Član, Čulevine, Dubokovac, Duga, Dukatna, Duruša, Đuruša, Gagiiša, Galuša, Glavičica, Grab, Gradina, Glavica, Gradinska draga, Hadžino vrilo, Hamzaguša, Havan, Ibruša, Insanuša, Jarčić, Javorovi dočići, Jaz Potok, Klapovica, Klišanka, Klisko vrilo, Konopi, Kreševo, Krivaca potok, Krstača, Kruška, Kula, Lanište, Laštra, Lokva, Lubovina, Lučnjak, Lug, Lužina, Mahmutova greda, Markovac draga, Matina voda, Mejačica, Metača glavica, Mihačica, Mihačića potok, Mitračica, Mitruše, Mračaj vrilo, Muhača glavica, Muljika, Muratuša, Mušuša, Oglac, Oglavak, Oglavci potok, Ogoje, Okruglica (Okruglička) draga, Omar, Orlovaća glavica, Ostojke, Padenova glava, Parnice, Pirovina, Plane, Pod lugom, Podovi, Popova glavica, Prisap, Prljine, Pustošina, Radelovac, Ruža potok, Ruža vrilo, Salkin mezar, Saruša, Sedlo, Sela/novina, Simuša, Sinjak, Sito, Smrdelj vrilo, Šipovača, Široka, Talina bašća, Vagule, Velagiči, Veliko golinjevo, Vodena jaruga, Vodotok, Vrbovi panj, Zgon, Zrnuša, Zov, Žlibe, Zukovica potok.


Golinjevu su živjeli pripadnici sva tri naroda.

Bošnjaci su:

VELAGIĆI -zaselak Velagići nazvan je po istoimenoj bošnjačkoj porodici koja i danas živi u Golinjevu. Rod je vrlo star, stoje vidljivo po broju Velagića kuća krajem XIX st, a i po tome što su se još prije austrougarske okupacije pripadnici pojedinih grana Velagića međusobno udavali i ženili. Godine 1893. bile su u Golinjevu 34 Velagića kuće. Prema njihovoj predaji došli su krajem XVII stoljeća iz Mađarske, kada je te krajeve izgubila Turska. Kažu da su iz Mađarske došla tri brata, od kojih se jedan prekrstio, od drugog su begovi Velagići iz Blagaja kod Mostara, a treći se naselio na Livanjskom polju. Teško je reći staje tu istina i da li sa blagajskim Velagićima imaju veze, ali su Velagići u XVII stoljeću živjeli i u Udbini, u Lici. Udbinski Velagići prešli su krajem XVII stoljeća u područje oko Bihaća.


Kad kauri Hlivno porobiše,
Porobiše, vatrom popališe.
Zarobiše trista djevojaka,
Zarobiše Atlagića Zlatu.
Progovara kaurski vojvoda:
"Čuli mene, Atlagića Zlato?
Deder uzmi turski abdest na se,
Kod mene ga uzimati nećeš!"
Odgovara Atlagića Zlata:
"Ne budali kaurski vojvodo!
Ako dođe Velagiću Ahmo,
Zor delija, a moj ašiklija,
I tebi će abdest trebovati!"


   Kakvu je vojnu funkciju (aga) vršio njihov predak Veli nije poznato, ali su neki Velagići krajem XVIII stoljeća bili spahije. Spahija Mehmed Velagić je 1790. godine trgovao sa dalmatinskim trgovcima.143 Velagići govore da se dijele na četiri kabile: Osmanoviće, Veliće, Derviševiće i Muratoviće. U gruntu se pominju i Velagići sa nadimkom Mujići.144 Velagići su imali nekoliko kmetova na području Golinjeva i Miša. Jedni Velagići su odselili u Dragnjić kod Glamoča 1896. godine, gdje su živjeli sve do posljednjeg rata.145.

BAJRAKTAREVIĆI - znaju daje njihov predak bio kovač kod nekog paše u Golinjevu (vjerojatno u Čengića), ali nemaju objašnjenje za nastanak prezimena. Bajraktar je zastavnik u jednoj jedinici vojske. Kod upisivanja serdengečtijskih aga obavezno je imenovan i njegov bajraktar, što bi moglo objašnjavati ovo prezime u Golinjevu. Bajraktarevići su imali samo kmetove Puhale u istom selu. Od toponima zadržao se naziv Bajraktarevića harem i drveni Bajraktarevića mlin. To je stari mlin sa jednim vitlom, sačuvan u izvornom stanju. Vlasnik je bio Šaćir Bajraktarević;

RAŠKOVIĆI - prema vlastitoj predaji porijeklom su sa Roškog polja, no ipak je ovo tipično patronimsko prezime (Rašid, Raško). Godine 1893. u Golinjevu je bila samo jedna kuća Raškovića u kojoj su živjele porodice Arifa i Osmana, sinova Ibrinih. U Prisoju je 1813. godine živjela jedna porodica DŽEBO-RAŠKOVIĆ.

U Golinjevu su živjele JAREBICE koje su odselile u Livno, a jedan pripadnik je prije 1878. godine preselio u Ustiramu kod Prozora. Na njih još podsjeća lokalitet Jarebičko trnje u Buškom blatu; ALIMANI - ovdje je 1893. godine bila jedna kuća Alimana, dok su ostali živjeli u Livnu. Porijeklom su iz Makedonije;

MUJIĆI - od njih je ostalo ime Mujića podvornice prema Prisoju;

MUŠKOVIĆI - seljani vele da onaj mezar sa sabljom na bašluku na Bajraktarevića haremu pripada jednom gaziji iz ove porodice. Po predaji ubio je važnog uskočkog vođu, spašavajući otetu ženu i djecu koje kao roblje povedoše uskoci u Dalmaciju.

Selo Podgradina

Pod Kamešnicom, preko puta Vržerala, smješteno je selo Podgradina. Na sjeverozapadu sve do Lipe, a na jugu do Liskovače, nema ni jednog sela. Na gradini Tabiji iznad sela pronađeni su ostaci iz prethistorijskog i rimskog doba. Na samoj gradini stajala je nekada turska kula radijusa 8,3 m i četvrtasti objekt prislonjen uz kulu veličine 28X15 m. Ispod Tabije je brežuljak na kome je stajala veća kula, radijusa 11,4 m. Prema ovome u Podgradini se nalazilo značajno tursko vojno utvrđenje. Na Žuljevića njivi vidljive su stare zidine.

Ovdje je pronađen novac Klaudija II. Uz potok Ozren ima nekoliko gromila, a u samom selu je više omamentiranih stećaka sa ljudskim figurama. Na katoličkom groblju ima veći broj spomenika koji datiraju od sredine XIX stoljeća. U selo se voda dovodi žlijebom iz izvora Ozren iznad sela. Ovdašnji toponimi su:Bajrak, Bambuci, Bara, Begluk, Bostan, Botajnica, Brižice, Brižina, Broćnjak, Brod, Brodac, Bunarine, Crkvina, Dugi dili, Gagića draga, Gaguša, Gajiti, Glavičica, Glogovi, Gola kosa, Gradina, Grdanovac, Grebac, Greda, Guvno, Jasle, Kamen, Klačina, Kruškovci, Kulišuša, Luka, Mašetić, Mlinišće, Ozren jaruga, Ozren potok, Ozren, Pećina, Plavi pod, Podbarakuša, Poprikuša, Prisavci, Prisivak, Razlivci Spahinica, Stanina, Stup, Šeničišće, Ševaluše, Ševića bostan, Tabakuša, Tabija, Tegara, Topola, Veliko trnje.

I u Podgradini su živjeli begovi Gagići. Više toponima na području Podgradine nosi njihovo ime. Petrić donosi da seljaci u Podgradini pričaju daje selo često napadano od "skije" (hajduka) i da je hrane i novca napadano podjednako i muslimansko i kršćansko stanovništvo. Hajduci, od kojih su najpoznatiji Križanović, Sekulović i Šimić, poslije takvih pohoda na selo pjevali bi: Puče puška iz pećine, nesta begu trećine. U selu su vidljivi ostaci stare turske građevine. Ova građevina je stara Gagića kula koju spominje Marković. Prodao ju je, zajedno sa pripadajućim zemljištima 1906. godine Avdija Gagić, sin Šahbegov. Veći dio kmetova u Podgradini bili su Idrizbegovićevi.

Stanovnici su Hrvati: ANTUNOVIĆI - iz Dalmacije; BABICI - iz Voštana u Dalmaciji; BADROVI - u Vržeralama su 1741. godine; BULIĆI (zvali se Mikulić) -porijeklom iz Tugara u Dalmaciji; ČEKE - bili su u Srđevićima 1741. godine; PAVIĆI - sa Tijarice u Dalmaciji; PERVANI - sa Tijarice u Dalmaciji; RELATE - iz Dobrnje kod Tijarice u Dalmaciji; SOLIĆI (ranije Pandža) - u Mišima su 1741. godine; ŠESTICI; VELIĆ1; VIDOVIĆI - iz Mijakovog polja; VUKADINI - iz Duvna; ŽULJEVIĆI - iz Čaporice kod Trilja.

Više o Podgradini naravno možete pronaći na ostalim dijelovima stranica.  

Bookmark and Share