Buško jezero (blato)

Buško jezero ( blato ) nalazi se u Hercegbosanskoj županiji ( Livanjski kanton - K10 ) u južnom dijelu livanjskog polja. Jednim dijelom pripada općini Livno, a drugim ( malo većim ) dijelom pripada općini Tomislavgrad. Sve do 1990 godine jezero je imalo status najvećeg umjetnog jezera u Europi. I danas je to sigurno jedna od najvećih akumulacuija vode u Europi.

buško jezero

Nastanak jezera...

1967. godine započinju radovi na izgradnji ovog hidroakumulacijskog diva. Cilj izgradnje bio je navodnjavanje visoravni, ostalog dijela livanjskog polja, te povećanje uspješnosti uzgoja bilja te razvoj stočarstva. Naravno glavni cilj je stvoriti veliku akumulaciju vode koja će služiti kao rezerva hidroelektrani Orlovac ( Sinj - Hrvatska ) u slučaju manjka vode za vrijeme ljetnih suša. Jezero je dovršeno 1974. godine i iste godine je pušteno u rad. Prostor današnjeg jezera prije njegove izgradnje činile su livade i pašnjaci ( veći dio polja ) koji su osiguravali sijeno za stoku i ovce, dok su bliže naseljima bile smještene oranice na kojima su se uzgajale razne žitarice i povrće. Za vrijeme velikih jesenskih i zimskih kiša polje je većim dijelom bilo poplavljeno a zimi i zaleđeno. Kad bi se led sa dolaskom proljeća otopio na ovom polju bi se pojavilo veliko blato pa je i polje dobilo naziv Buško blato.

Geografski podaci o jezeru...

Buško jezero se nalazi u Hercegbosanskoj županiji između općina Livno i Tomislavgrad. Većim dijelom oko 2/3 pripada Općini Tomislavgrad, a manjim dijelom 1/3 pripada Općini Livno. Smješteno je u južnom dijelu Livanjskog polja omeđeno Kamešnicom kao prirodnom branom te sagrađenim umjetnim branama. Jezero ima nadmorsku visinu od 716 metara. Dužina jezera iznosi 13,5 km, širina oko 7,2 km, dok dubina doseže i do 16 metara na pojedinim mjestima. Površina ovog vjestačkog jezera iznosi nevjerojatnih 55,8 km četvornih a još više impresionira njegova ukupna zapremina od 782 milijuna metara kubnih vode.

buško jezero
Buško jezero, proljeće 2005. godine

Ribolov i riblji fond...

Buško jezero je izuzetno bogato ribom o čemu svjedoče i brojni ribari koji posjećuju ovo jezero čak iz mnogih krajeva Bosne i Hercegovine ali i Hrvatske. Riblji fond čine: šaran, som, babuška, klen, podbila, pastrva, drlja i oštrulj ( danas je prava rijetkost ). Riblji fond je često u opasnosti zbog naglog smanjenja nivoa vode pogotovo ljeti zbog ispuštanja vode za potrebe hidroelektrane ali i usprkos tome ribe ima u izobilju. Također, u jezeru su zastupljeni i rakovi kojih nažalost u posljednje vrijeme ima jako malo. Danas se rakovi mogu pronaći u obližnjem potočiću Mandeku koji se ulijeva u Buško jezero.
Ribari dolaze na ovo jezero iz mnogih krajeva Bosne i Hercegovine pa ćete često ovdje vidjeti ribare iz Zenice, Banjaluke, Sarajeva, Tuzle, Travnika, Viteza...

buško jezero
Buško jezero, ribolov 2004. godine

 

Za sve ribare posebno su interesantni šarani, somovi i pastrva. Najbolji ribari su ulovili šarane teške i preko 25-30 kg. Danas šarana ima mnogo manje nego prije ali stručnjaci ga uvijek uspiju uloviti. Druga riba koja privlači veliku pažnju je som. Zadnjih godina ga u jezeru ima u velikom broju i pravi je doživljaj kada ulovite soma od 40 kg. Neki ribolovci tvrde da su ulovili i somove teške 60 kg pa čak do 90 kg, a da li su to ribarske ( lovačke ) priče vama ostavljamo da rasudite. Osim bogatog ribljeg fonda u i oko jezera se mnogu pronaći i brojne ptice ali i životinje koje su svoje stanište našle upravo ovdje. Od ptica treba istaknuti galebove, patke, gnjurce i dr. Od ostalih životinja čest stanovnik je poljski zec, razne vrste žaba, puževa, zmija i dr..

buško jezero
buško jezero
Lov na klena i babušku
Lov na šarana

Mogućnosti za razvoj turizma...

Buško jezero ima odlične mogućnosti za razvoj ribolovnog turizma. U zadnje vrijeme se organiziraju autobusi ribolovaca iz BiH koji dolaze na ovo jezero. Zaposleni su i ribočuvari koji svakodnevno nadziru jezero i sprečavaju krivolov. Sve skupa ne izgleda idealno ali je učinjen bar nekakav korak naprijed. Nadajmo se da će ljudi iz vlasti prepoznati potencijele ovog jezera i da će ovo jezero u budućnosti biti veliko ribolovno središte.
Osim ribolovnog turizma ovdje postoji i mogućnost razvoja klasičnbog turizma. Prvenstveno mislimo na plažu Marinovac ( Tomislavgrad ) koja je za ljetnih dana puna kupača iz ovih krajeva. Plaža je idealna i za obitelji sa djecom jer je plaža sačinjena od sitnoga pijeska. Dubina vode se lagano povećava odmicanjem od obale i idealna je za igranje popularne igre picigin ( slično kao na plaži Bačvice u Splitu ). Ponekad se na ovo područje zalutaju i Česi, Slovaci, Mađari... i čude se kako nitko ne brine o plaži. Nitko iz države tu mogućnost ne shvaća ozbiljno, plaža je prepuštena sama sebi i na milost ili nemilost samih kupača.

plaža marinovac buško jezero
Buško jezero, plaža Marinovac 2006. godine

 

Ante Ivanković: O Buškom blatu

Godine 1774. u Veneciji je opat Alberto Fortis objelodanio poznati putopis "Viaggio in Dalmazia" (Put po Dalmaciji), u kojem spominje i Buško blato. Evo odjeljka o ribljem bogatstvu tog jezera: "To je jezero toliko bogato ribom da se pri opadanju voda njome hrane svinje; od te hrane one postaju silno pretille. Morlaci (Fortisov naziv za stanovnike kršćanske vjere iz Dalmatinske zagore) pod osmanlijskom vlašću, koji žive na obalama Buškog blata, koriste se količinom i debljinom ribe da od nje prave ulje. Dobivaju ga jednostavno tako što prže ribe u loncima; masnoću koja se otopi izlijevaju i spremaju u zemljane sudove za kućnu uporabu cijele godine."

buško jezero



Ribe iz Buškog blata bile su poznate i u osušenom obliku, o čemu svjedoči makarski biskup Stipan Blašković (1731-1779) koji je prigodom pastirskog pohoda 1735. godine boravio u selu Prisoju, što se nekoć zvalo Buško Blato. "11. travnja 1735. godine biskup se u Roškom Polju u kući Andrije Ljubas (ovića) a susreo s Ivanom Krajinovićem iz Prisoja i Ivanom Pavlinovićem iz Korita, koji su crkvenog velikodostojnika zamolili da posjeti Prisoje i Korita. To je obećanje biskup ispunio nakon tri dana, pa je 14. srpnja 1735. godine stigao najprije u Korita, a onda, kako su zapisali Blaškovićevi pratitelji don Duje Maslarda i don Ante Antulović „poslije ručka biskup s pratnjom ode u Prisoje ili Podosoje pod planinom Tušnicom i odsjede u kući G. Manojlovića zvanog Žapina…
…15. srpnja… nakon ručka dođoše neke Turkinje sa svojom djecom i zatražiše od biskupa zapise i blagoslove za svoje bolesnike. Među njima je bila i jedna udovica od Travnika s jedinim preživjelim djetešcem. Turkinje su ponudile biskupu darove, koje on ne primi, a dade im zapise i blagoslovi im ulje, vodu i druge stvari…
…16. srpnja navalili muslimani i muslimanke tražeći od biskupa blagoslove za se i za svoju djecu. U tome im je biskup udovoljio, a uz to je blagoslovio vodu, razne trave i korijenje koje služi za mnoge nevolje. Među strancima se nalazilo i pravoslavnih. Nakon obavljenih obreda biskup pođe u Duvno. Na putu ga zamoli jedan Turčin da se svrati u njegovu kuću i da je blagoslovi. Biskup je udovoljio njegovoj želji. Na rastanku domaćin je biskupu darovao nekoliko suhih riba iz Buška blata."

U nastavku pročitajte ulomak iz knjige Ante Ivankovića ''Toponomija duvanjskog područja'' koji govori o Buškom jezeru (blatu).

BUŠKO BLATO (ulomak iz knjige ''Toponimija duvanjskog područja'' autora Ante Ivankovića )

Zahvaljujemo se gospodinu Anti Ivankoviću na poslanom tekstu.

Buško blato je područje okruženo masivima visokih planina: Kamešnice (1.849 metara), Tušnice (1.700), Midene (1.222) i Zavelima (1364). Danas pripada općinama Tomislavgrad i Livno. To nekad povremeno plavljeno polje godine 1974. je pretvoreno u Buško jezero, inače najveću umjetnu vodenu površinu u Europi (52 kilometra četvorna) Vode te akumulacije pokreću turbine hidroelektrane Orlovac, koje se postrojenja smještena s druge, dalmatinske strane Kamešnice, u Rudi, u Cetinskoj krajini.Da bi vode iz Buškog jezera stigle do spomenutih turbina kroz Kamešnicu je probijen 12 - kilometarski tunel.

Onodobno je postojalo i naselje pod nazivom Buško Blato,a spominje ga oko 1600. godine turski putopisac Evlija Čelebi (1611 – 1682) u svojoj Seyahatnami (Putopisu). „Odatle smo (iz Duvna-AI), piše on, za pet sati stigli u selo Buško Blato. To je napredno i krasno selo. Ima mnogo dobrih živih voda i zelenilom obraslih predjela."
Selo pod nazivom Buško Blato zabilježeno je je i u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768 godine, ali nema Prisoja, koje je 1741/1742. godine zabilježio njegov prethodnik biskup fra Pavo Dragićević. Jedini zaključak glasi: današnje Prisoje nekoć se zvalo Buško Blato.

S jezičnog motrišta Buško Blato je dvočlani horonim koji se sastoji od pridjeva u srednjem rodu Buško i imenice blato. Što se pak tiče njegove etimologije, postoje četiri mišljenja:

1. Prema narodnoj predaji, koja se temelji na podacima koje je 949. godine u svom „De administrando imperio" zapisao bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet (905 – 959), Buško je blato dobilo naziv po legendarnoj hrvatskoj kraljici Bugi. Ona je sa sestrom Tugom i petoricom braće: Klukasom, Lobelesom, Koncencesom, Muhlom i Hraobatosom dovela u 7. stoljeću sedam hrvatskih plemena iz njihove zakarpatske postojbine. Buga je za prebivalište svojih suplemenika izabrala upravo prostor Buškog blata.

2. povjesničari su utvrdili da se na prometnici iz rimskog razdoblja, koja je povezivala Salonu s Delminiumom i Argentariumom, na Privali(prijevoj između Duvanjskog polja i Buškog blata, nalazila putna postaja zvana In monte Bulsinio. Jezikoslovac A. Mayer imenicu Bulsinius nalazi u ilirskom jeziku (buls ili bulz) sa značenjem „brdo, greda." U oronimu mons Bulsinius znanstvenici su prepoznali današnju planinu Tušnicu, koje je prijevoj Privala prirodni nastavak.

3. arheolog i povjesničar J. Britvić smatra da je naziv Buško blato izveden od imenice iz ilirskog jezika buk, što znači kruh, pa bi Buško blato bilo krušno odnosno žitno polje, što je teško prihvatiti s obzirom na činjenicu da je riječ o prostoru koje je veći dio godine bio pod vodom, dakle povremeno plavljen.

4.povjesničar R. Jolić također tvrdi da je u osnovi naziva Buško blato imenica buk, ali ne iz ilirskog već iz hrvatskog jezika, „što zapravo u ovom slučaju znači isto što izvor, vrelo i odnosi se na pećinu u Vrilu, gdje Šujica (ponire na Duvanjskom polju-AI) opet izlazi na površinu." Taj autor tvrdi da se „u izvorima spominje i selo Buk…
Buk spominje i fra Pavao Šilobadović (pisac Libretina), i to dva puta: 1667. i 1685 godine. U drugom spomenu kaže Buk kod Buškog Blata, što se opet - bez ikakve sumnje - može odnositi samo na Prisoje, gdje Šujica izvire (ponovo, nakon poniranja-AI).
Umjesto opredjeljivanja za neko od ovih mišljenja, podsjećamo da kroz nekadašnja hrvatska prebivališta u današnjoj Poljskoj i Ukrajini teče rijeka Bug, kojem je po glasovnoj građi vrlo blizu i onaj Šilobadovićev Buk: također podsjećamo na naziv bosanskog grada Bugojna i sela Bugovina pokraj Trebinja, te da se stanovnik Buškog blata (etnonim) zove Bužanin i da je u Lici postojala Buška župa.
Drugi dio toponima imenica blato u konkretnom slučaju nastala je tako da su nabujale vode Ričine (tako se zove Šujica nakon poniranja) svake jeseni i proljeća pretvarali tlo na tim prostorima u blato, što se u hrvatskom jeziku može opisati kao „jako nakvašena zemlja, močvara, močvarna livada" odnosno glib, kal.
Podsjećamo da je nekoć imenica blato značila i jezero: Skadarsko blato uz Skadarsko jezero na granici Crne Gore i Albanije, mađarski Balaton ili Blatno jezero, koje su Hrvati dali naziv prije nego što su na njegove obale stigli Mađari. Stoga kad je riječ o vodenom dijelu buškoblatskog prostora ne treba forsirati Buško jezero.
Inače, imenica blato se često rabi u toponimiji, i to ponajprije u mikrotoponimiji i hidronimiji za lokve i jezera: Blata, Blatašce, Blatina, Blatnjak (potok), Blato, Blatuša (potok), Bokanjačko blato, Buško blato, Nadinsko blato, Prološko blato itd;
Naziv hrvatskih naselja s osnovom blato: Blaca ( Solin, 2001. godine bez stanovnika; Brač, također bez stanovnika ), Blace ( Metković, 318 ), Blacko ( Požega, 258 ), Blata ( Ogulin, 50 ), Blatna Vas ( Buzet, 8 ), Blatnica ( Čazma, 148 ), Blatnica Pokupska ( Karlovac, 59 ), Blatine ( dio grada Splita ), Blato ( Korčula, 3659 ; Mljet, 46 ; više manjih zaselaka na otocima i u Dalmaciji ), Blato na Cetini ( Omiš, 573 ), Blatuša ( Gvozd, 285 ), Zablaće ( zaseoci na Krku, zatim pokraj Šibenika i Zadra ), Zablatje ( Ludberg, 275 ) Zablatje Posavsko ( Velika Gorica, 48 ).
I jedna zanimljivost: naziv dijela grada Split Poljud istog je postanja, nastao je od latinskog palus, paludis sa značenjem blato, ali nekad i jezero.
Od bosansko-hercegovačkih naselja navodimo: Blatna (Bosanski Novi), Blatnica ( Čitluk, Teslić ), Blatuša ( dio grada Zenice ), Crno Blato ( Tuzla ), a od hidronima: Hutovo blato ( Čapljina ), Mostarsko blato ( Široki Brig ), Buško blato ( Tomislavgrad i Livno ).
U povijesnim ispravama Buško blato se spominje 1519. godine kao nahija Buško blato. U njoj su stanovali Vlasi bilo ih je šest džemata (skupina, četa). Od njih je sakupljano po 20 filurija. Spominje se da je u nahiji bilo 116 kuća, a nije jasno odnosi li se to samo na Vlahe ili na sve stanovništvo Buškog blata.

Atanazije Jurjević ( Georgiceo ), splitski plemić, u svom izvještaju iz 1625. godine (za potrebe Austrije) među naseljima u Hercegovačkom sandžakatu spominje i Buško Blato.
Karizmatični fra Pavao Šilobadović u svom Libretinu, u kojem su opisana zbivanja od 1662. do 1668. godine, u tri navrata spominje i Buško blato:
„-1664. godine arambaša Matija Barišić (sa) samo 16 junaka dovede iz Buška Blata 5 turske čeljadi, i 2 posika, i 3 kršćanske, i svi zdravo dojdoše;
-1668. godine miseca aprila na 10. Grgur Vranješ s 15 druga dovede iz Buka kneza i jo 2 kršćanina i posla u primorje, a on se vrati sa 7 druga i pođu u Dumno i uhite 2 čovika kršćanina i 15 goveda; iđući dočekaše ih Turci na Vrlici (pokraj Imotskog-AI), onda uhvatiše Vranješa Turci, a oni raniše jednog Turčina ter dobro;
-1684. godine, miseca aprila na 19. otiđe naša vojska (sa) Zadvarja k Bušku blatu do Kamenščice, 700 ljudi, mnogo plini zaplinili, male živine 7 tisuća, goveda i konja na 250, tako rekoše, čeljadi tu(r)ske 30, a toliko i posikli. Naša dva poginuše a trećega raniše."
Ove smo izvatke naveli da bismo podsjetili na vrijeme krvavih i dugotrajnih ratova između Venecije i Osmanlijske Carevine u 17. stoljeću, u kojima su uskoci i vojska s mletačkih teritorija iz Dalmacije pri upadu u tursku Bosnu ponašali se jednako i prema Turcima i prema kršćanima, koje su kao zarobljenike jednako i zajedno prodavali na tržnici roblja u Makarskoj za veslače na mletačkim galijama.

Bookmark and Share