KOLUMNA: O svemu, al najviše o selu

AUTOR: Anica Babić

Napokon smo uspjeli nagovoriti Anicu Babić da napiše nešto za stranicu. Naša Anica je diplomirala hrvatski jezik i književnost tako da pisanje ima u malom prstu. Na ovom mjestu ćete moći čitati njezine tekstove koji će uglavnom biti vezani za selo, njegovu prošlost, neka druga vremena, događaje...

25.11.2009. Odakle si? ''Iz podgradine''

Dragi moji, odavno nisam nista pisala pa je vec bio red. Mozda se na prvi dojam cini kako je to zato sto se nista zanimljivo ne dogadja u selu, al nije tako. Kad podjem na Orzenu usput saznam puno "korisnih" informacija kao npr. cija se krava otelila, tko je zaklao svinje, tele, kokosi itd. (doduse to se moze vidjeti po krvi koja curi  po putu usljed takvih dogadjaja:-). Ovo je bila sala ali i to su dogadjaji za ovako malo mjesto. Ima i onih daleko ljepsih kao npr. da se ljudi zene, na sljedece ljeto imamo tri svadbe u selu (do sad):-). Sto reci nego ljudi sretno i ostavite nam veliko potomstvo, po mogucnosti ono koje nece morati otici odavde.

Ta ruzna cinjenica o odlasku nasih ljudi svuda po svijetu svakim danom je sve izvjesnija, al tome nismo krivi mi, nego visa sila, i da se nas pita nitko nebi otisao da ne mora. Postoji i pozitivna strana toga a to je da ti ljudi nikad ne zaboravljaju odakle su potekli. Tako znam jedan simpatican primjer o djeci koja su rodjena u velikom gradu a porijeklom su odavde, na pitanje u skoli odakle su, redovito su odgovarali: iz Podgradine! Nisu se toga sramili nego ponosno rekli kako je to jedno lijepo malo mjesto u kojem se mozes igrati do mile volje. Zato svi vi koji odgajate djecu izvan nasih krajeva, potrudite se da vam djeca zavole ovo nase malo selo.

O našem izvoru...

Na pocetku sam spomenula Orzenu, nas mali izvor pitke vode koju vecina nas posjecuje svakodnevno, jos od  davno, otkad je Podgradina naseljena. Ona nije samo izvor pitke vode nego prilika da se ljudi prosetaju na konkretno mjesto, usput porazgovaraju o svakodnevnici i skrate si vrijeme. Ljeti imamo problema s tim cekanjem u redu i cesto nas to zivcira al u proslosti kad je voda s orzene trebala za sve potrebe,jer nije bilo vodovoda, kakvo je to tek cekanje bilo. U ranu zoru djevojke bi krenule s fucijama (velike posude za vodu) na ledjima cekati svoj red. Mislim da im nije to bio neki problem jer je to bila rijetka prilika za razgovor i zezanciju, jos kad bi im se koji decko pridruzio, pocelo bi pravo "asikovanje". :-). U tim ljetnim mjesecima kad prolazis kroz selo s punim kantama vode, uobicajeno pitanje starijih ljudi je bilo: Jeli primakla orzena? Kao dijete mislila sam da me zezaju i pitaju jel se orzena pomakla s mjesta, pa bi im odgovarala da je vec dosla do sumarove kuce:-).

Svinjokolja...

Ovih dana glavna tema i zanimacija u selu je popularna svinjokolja, takodjer ritualna seoska radnja, po vaznosti odmah iza blagdana, sadjenja i vadjenja krompira, i poslova oko sijena. Mada ljudi to rade godinama uvijek vlada neka panika, kad ce, sta ce, tko ce itd bezbrojna pitanja, a uvjek sve prodje u redu i svi se vesele mesnim svinjskim specijalitetama. Da ne spominjemo natjecanje cije su svinje bile teze, vece bolje i price oko toga:-).  Sve te sitne stvari i dogadjaji cine zivot na slelu i ako u takvim stvarima znamo uzivati, onda smo pravi sretnici.

Za sada toliko od mene, obecavam da necete ovoliko dugo cekati sljedeci teks, lijep pozdrav svim Podgradinjarima, i cesce se javljajte u knjigu gostiju, nemojte se sramiti:-).

29.03.2009. - O jeziku i nekim davnim vremenima...

Malo sam proucavala jezik narječje i naglasak kojim se govori u nasem selu, i on se u nijansama razlikuje od jezika u susjednim selima. Mozda zvuci cudno,ali ako pratimo uocit cemo te razlike. Posebno se te razlike odnose na naglasak, i drago mi je to spomenuti kako je nas naglasak pravilan hrvatski. Jedini nedostatak je pokoji turcizam koji svi upotrebljavao u govoru ali neka ga, ipak je povijesna cinjenica. Necu vise gnjaviti sa jezikom (iako bi o njemu mogla dosta pisati) nego cu se vratiti na moje dane djetinjstva provedene u nasoj dragoj Podgradini. Moja generacija, kao vjerojatno i ostale, obicno je vrijeme provodila u¨igri na "gradini", u "kaurskom" (koji je sad preoran, steta) i naravno na Orzeni. Na Gradini i Tabiji bi se pravile kucice i tamo provodili dani. Nedavno me spopala zelja da uđem u nasu staru skolu i to me vratilo u dane kad bi nas uciteljica Anđa (jako dobra i kvalitetna uciteljica) vukla za solufe kad nebi bili dobri. Po povratku iz skole redovito bi se posvađali ili potukli sa "pripotocanima" a sutradan opet bili zajedno s njima. Zanimljivi su i neshvatljivi takvi djecji postupci ali vidim da se tradicija odrzava i danas (Filip iFrano protiv Tade i Ante:-) Kupanja na jezeru i kanalu u ljetnim danima bila su neizostavna, a vracali bi se prljavi umorni i gladni. Iako je sve to brzo proslo i drustvo se razislo uvijek se lijepo sjetiti i to je ona nevidljiva nit koja nas veze za nas rodni kraj,u njemu smo proveli svoje najljepse dane.  Posebno mi je zanimljiv nacin na koji su se sklapali brakovi u nasem selu. Princip je bio "nedaj dobroj curi iz sela" (meni je 99% ljudi u selu rodbina). Dragi moji podgradinjari ovo bi bilo za sad od mene. i jos jednom onaj stih "ali metar moga sela Amerika cijela".  

29.03.2009. - nema raja do rodnoga kraja          

Sela su danas pomalo zapostavljena i po mnogima nevrijedna, ali mi koji smo na selu rođeni i odrasli vjerujemo kako su sela nesto dragocijeno sto treba sacuvati u ovom vremenu globalizacije. Poznati ruski knjizevik Dostojevski osobito je cijenio seljake i proucavao ih, ali su oni za njega ostali nedokucivi i neshvatljivi. Ljudi sa sela imaju svoja pravila, rituale koji se nesmiju krsiti. Onaj tko ih prekrsi, ma koliko to bilo nevazno, biti ce ogovaran ili izopcen. Mozda zvuci grubo ali nije tako strasno jer ce jedni drugima u nevolji vrlo rado pomoci. Posebno je zanimljiva vezanost nasih ljudi za zemlju (u proslosti puno vise nego danas). Njihov komad zemlje bio je za njih dragocijen, ne samo iz razloga sto im je osiguravao sredstva za zivot, nego je tu bilo nesto jace, ponos koji ih je tjerao da cuvaju svoje..   
       Kao sto u jednoj pjesmi istocni nam susjed kaze "Amerika Amerika zemlja velika, ali metar moga sela Amerika cijela..." i ja se potpuno slazem s ovim stihom, iako priznajem da nije uvijek bilo tako. Kao i vecina mladih ljudi koja u okolini nemaju bogzna kakvu perspektivu, uvijek sam govorila da mi je pobjeci iz ove "selendre". Ni slutila nisam da ce mi ta "selendra " toliko nedostajati. Vjerujem da je tako svima. S godinama covjek shvati da je ona otrcana fraza "nema raja do rodnoga kraja" cista istina, i kad se podjes sjecati kutaka koje prije niti ne primjecujes (npr. francekovog doca, Batinog solara, Damine pojete u kojoj se igralo skrivaca:-) shvatis da su to bili dani.  Objektivno gledajuci nista posebno, selo kao selo, stare kuce, pokoji "đubreluk" :-) i puno baba, ali mi koji smo rođeni tu i oni cije je porijeklo iz naseg sela gledamo na njega drugim ocima. Stare kuce koje je vrijeme pregazilo ipak kriju neku car jer iz njih smo potekli, u njima je zivjela mnogobrojna obitelj  pod istim krovom i zato bi ih steta bilo oskrvnuti i srusiti. Istina, dalo bi se u nasoj Podgradini stosta popraviti ali osjecam kako napredujemo u tom pogledu.